Aljoša Mitrović je trenutno u Iranu, a povodom 14 godina od plasmana Partizana na Final Four Evrolige govorio je za Basketball Sphere.
Prvi april je poznat kao svetski dan šale, ali golobrada družina trenera Duška Vujoševića tog prvog aprila 2010. godine uopšte se nije šalila. Osetili su to mnogi velikani evropske košarke na svojoj koži, a poslednji stepenik ka plasmanu na Final Four bio je “ponos Izraela”.
Serija od četiri utakmice i sada već čuvene reči Slobodana Šarenca: “Svi su rekli da će sve večeras biti završeno sa 3-1 i upravo tako! Partizan ide na Final Four. Doviđenja Tel Aviv, zbogom! Dobro jutro Pariz i Francuska. Veliko slavlje sada u beogradskoj Areni.”
U svetskim okvirima kada je tematika sport ljudi se rado prisećaju svih onih pojedinaca koji su bili deo timova prilikom njihovih velikih uspeha. Uz pojedince kao što su Dušan Kecman, Lester Bo McCalebb, Aleks Marić, Petar Božić, Jan Vesely, Lawrence Roberts, Aleksandar Rašić, pročitaćete i ime Aleksandar Aljoša Mitrović.
Na naš upit da li je raspoložen za razgovor povodom jubileja od 14 godina kada se Partizan poslednji put plasirao na Final Four dobili smo ekspresan odgovor: “Naravno, uvek je lepo govoriti na temu, bio sam tamo (smeh).”
Vreme leti
Od trenutka kada je Partizan ostvario plasman na Final Four u Parizu prošlo je tačno 14 godina. Naš sagovornik je obišao planetu i nastupio za dvocifren broj timova, ali čak ni iz ove perspektive ne može da ne ostane u čudu sticajem svih okolnosti koje su se tada dogodile:
“I u tom momentu je delovalo nestvarno, a tek s ove distance. Većina timova u Evroligi dugi niz godina ulaže ogromne finansije s ciljem da odu na Final Four, pa im ne polazi za rukom. Definitivno situacija iz snova koju smo mi zaslužili. Iz svake perspektive i vremenske udaljenosti, to deluje nestvarno.
Teško da možeš opisati osećanja u toj situaciji, pogotovo za nas u Srbiji to je nešto na šta nismo navikli i nešto je neoubičajeno. To skakanje po svlačionici i vriska i iz ove tačke gledišta su prelepo sećanje. Ne mogu da kažem da nismo verovali šta smo uradili, jer smo kvalitetno radili za sve to i vratilo nam se. Nismo uspeli odmah da shvatimo da je to realnost i da idemo u Pariz da se borimo za titulu Evrolige.”
Na korak od besmrtnosti po drugi put
Partizan je postao besmrtan onog trenutka kada je 1992. godine tokom “jedne tople bosforske noći” Aleksandar Đorđević postigao trojku za trofej Evrolige. Ipak, 2010. godina posebno će u ostati u sećanju svima onima koji gaje emociju prema crno-belim bojama.
Plasman na Final Four je jedan deo priče. Trofej ABA lige je došao kao u završnici nekog sportskog holivudskog filma u režiji najdramatičnijih pojedinaca koji se bave scenarijom. Ako je trojka Đorđevića kreirala večnu slavu Partizana, šut koji je pogodio Dušan Kecman obišao je planetu, a u trofejne vitrine spakovao još jedan bitan trofej. Tim je tada osvojio i Košarkašku ligu Srbije. Kada se desi takav epilog, teško je ostati ravnodušan.
“Sezona puna čudesnih događaja. Na početku nije izgledalo tako, gubili smo neke utakmice koje navijači nisu očekivali da izgubimo. Bo McCalebb je relativno kasno došao, Lawrence Roberts se pojavio kada je sezona uveliko počela. Gradili smo hemiju na treninzima i van dvorane, a na kraju nam se to isplatilo.
U svakom slučaju, sigurno je negde u svetu bilo, ali teško da je mnogo timova koji su imali tako sadržajne sezone i takav način osvajanja titula. Toliko dobra hemija i atmosfera, kohezija između trenerskog stafa, igrača i navijača o kojoj može da se napiše studija” – objašnjava Aljoša Mitrović.
General
Zbog metoda rada, ali i pristupa mladim igračima Duško Vujošević je zaradio nadimak “general”. Najtrofejniji trener u istoriji Partizana bio je tvorac jedne neverovatne generacije o kojoj su snimani i dokumentarni filmovi. Upravo jedan takav iz kategorije sedme umetnosti je dokumentarac “Časovi ljubavi”, što najbolje oslikava sve ono što nam je ovom delu razgovorao ispričao naš sagovornik:
“Teško da se mogu setiti reakcije trenera Vujoševića posle pobede protiv Maccabi Tel Aviva. Bio je apsolutni delirijum u svlačionici. Sećam se njegove reakcije nakon Kecmanove trojke u Zagrebu, kada je krenuo da skače i da se raduje kao nikada do tada.
I danas imamo veoma dobar odnos. Javim mu se s vremena na vreme, čestitamo jedan drugom rođendane. Onda on kada vidi da sam potpisao u nekoj egzotičnoj zemlji krene da se raspituje uz neki jedinstven komentar.”
One of the best seasons in Partizan's club history. pic.twitter.com/mBr4FZZiPd
— Basketball Sphere (@BSphere_) April 1, 2024
Petar Božić kao prospekt za budućnost
Za veliku većinu perioda osvojenih trofeja i uspeha crno-belih jedan čovek je održavao svlačionicu i predstavljao sponu između svih onih zahteva trenera Vujoševića, ali i želja prvotimaca koji su uvek razmatrali gde i kako slaviti pobede, a na koji način umanjiti tugu posle poraza.
“Profesionalni dizač trofeja” – Petar Božić, tada je bio naširoko poznat po svojim defanzivnim sposobnostima, ali i da pogodi trojku kada je bitno. Danas, 14 godina posle plasmana na Final Four uspešno se bavi trenerskim poslom i svoj tim London Lionsa doveo je do polufinala Evrokupa, gde su njegovi puleni završili put. Da je pokazivao kvalitete neophodne za trenerski posao bilo je očigledno i u vreme igračkih dana.
“I tada je delovalo da ima trenerske kvalitete i da može u budućnosti da se bavi trenerskim poslom. On apsolutno razume košarku i nijanse. Jeste kapiten, ali Petar Božić je bio tihi lider. Nije morao da se nameće, da galami, jednostavno njegova se poštovala.
I poštovala se s razlogom. Sve što on kaže ima smisla i njegov karakter je savršen. Ono što je uradio kao trener i što će tek ostvariti apsolutno mu pripada i da su dobri dani pred njim” – kaže Aleksandar Aljoša Mitrović.
Novi Final Four nadomak ruke
Crno-beli su prethodne sezone u Evroligi igrali fantastično i ostali “kratki” za jednu pobedu od plasmana na Final Four. Pričaće se dugo o toj čuvenoj seriji protiv Real Madrida koja je ušla u istoriju elitnog takmičenja. Pre svega, niko od timova nije prokockao 2-0 u četvrtfinalu.
Osim toga, nikada ranije ekipa nije uspela da nadoknadi takav deficit. To se dogodilo u jednom meču, a treba naglasiti i da je po prvi put u istoriji ESPN prenosio play-off Evrolige. Kada se to sve sabere i oduzme, apetiti su opravdano porasli:
“Ne treba obezvrediti i uspeh od prethodne sezone. Partizan je mleo sve pred sobom, bila je vrhunska hemija u ekipi što se videlo u igri i u rezultatima. Posle 1-0 u Madridu, meni je delovalo da je Final Four nadomak ruke. Desio se taj incident tokom druge utakmice, ali ne treba zaboraviti i još veću tragediju u Srbiji pred četvrti meč.
Bilo je teško crno-belima da to završe na pravi način iako su imali veliku prednost u Madridu u toj petoj utakmici, ali protiv najbolji evropske ekipe to nije bilo dovoljno. Definitivno i to je bio veliki uspeh.
Ekipama treba vremena da rastu
Na samom kraju razgovora kratko smo se osvrnuli na aktuelnosti. Partizan se bori za play-in Evrolige i pred njima su još dve utakmice. Rivali će im biti berlinska Alba i Valencia. Ipak, iako pobede ne odlučuju sami o sopstvenoj sudbini. Zbog čega su u određenoj meri velika razočarenja pojedinaca usled takvih rezultata objasnio nam je bivši igrač crno-belih.
“Turbulentna sezona za Partizan. Dosta izostanaka igrača zbog povreda i raznih tužnih stvari kao što je bila ova situacija sa Zachom LeDayom. Mislim da su šanse za Partizan i dalje žive, iako ne zavisi sve samo od njih. Najbitniji deo sezone tek sledi i u Evroligi i u ABA ligi.
Ima i do toga što je prošla godina bila bajkovita za Partizan, pa su apetiti navijača i javnosti porasli. Verovatno su sve gledali kroz prizmu toga, ali nije tako jednostavno održati kontinuitet rezultata, puno stvari mora da se poklopi.
Čak i onda kada imaš najboljeg trenera u istoriji evropske košarke i sjajne igrače. Ova sezona može da se završi dobro za Partizan, jer definitivno ekipama treba vremena da rastu” – zaključio je razgovor za Basketball Sphere Aleksandar Aljoša Mitrović.