Josip Sesar trener Cibone govorio o mnogim temama. O problemima u radu Cibone, pobedi protiv Zvezde, Kapusti, Bogdanoviću, Hezonji…
Cibona je prošlog leta po tko zna koji put u poslednjih 13 godina bila na rubu egzistencije. Cela je ekipa, među kojima i nekoliko reprezentativaca, raskinula ugovore zbog nagomilanih neisplaćenih plata i razbežala se po regiji i Evropi. Aco Petrović pokretao je akciju za spas kluba, a preostali članovi uprave borili su se za zadržavanje dvorane i tražili nove ulagače koji će im pomoći u spasu.
Kao i uvek, Cibona je preživela, ali je sa sportske strane morala krenuti ispočetka i praktički od nule sastaviti najjeftiniju ekipu u istoriji, koja je barem trebala biti održiva, a na klupu je došao Josip Sesar, bivša Cibonina zvezda, koji se proteklih godina trenerski gradio u Gorici.
Pa i takva Cibona, nabrzinu sklepana od bivših Sesarovih igrača iz Gorice i ponekog bivšeg igrača najvećih rivala, osvojila je prvi trofej sezone, Kup Krešimira Ćosića, nanizavši na putu Split, Zadar, Šibenku i Cedevitu Junior, sve najbolje hrvatske ekipe. U domaćem prvenstvu na vrhu ima isti omjer kao Split, Zadar i Cedevita Junior, a u ABA ligi, u kojoj je bila jedan od glavnih kandidata za ispadanje, ima već osam pobeda.
Posljednja je došla proteklog vikenda u Draženovom domu, kada je Cibona šokirala Crvenu zvezdu i beogradskom evroligašu nanela tek drugi poraz sezone u ABA ligi. To joj je ujedno bila i prva pobeda nad Zvezdom nakon Final Foura ABA lige 2014. i 17 uzastopnih poraza.
I sve je to Sesarova momčad napravila iako se opet ponavljaju iste stvari. Igrači su mjesecima bili bez plate i pretili štrajkom, ali je uprava u poslednji čas čudesno “izmislila” novac i sprečila najgori scenarij.
Sesar je nedavno sudjelovao i u utakmicama reprezentacije kao pomoćnik Aleksandra Petrovića, koji bi do ljeta kao sportski direktor saveza trebao predložiti svog naslednika. I dok mnogi smatraju da će to zasigurno biti Sesar, on sam tvrdi da apsolutno nitko, pa ni Aco, nije s njim o tome razgovarao.
Ispričao je za Index.hr kako tri sata do početka Cibonine utakmice nije znao hoće li mu se igrači na njoj pojaviti, ali i kako ih je uverio da odigraju sezonu do kraja, uprkos dugovima, te je objasnio zašto misli da je Cibona vredna spašavanja.
Cibona je do prošlog vikenda od Crvene zvezde izgubila 17 puta zaredom. Nije to tvoj niz i više govori o odnosima između hrvatske i srpske košarke, ali koliko ti znači taj prekid?
“To je tužna činjenica za hrvatsku košarku, nešto što bi trebalo promeniti kroz finansiranje sporta i zakone o sportu. Fudbal, košarka, rukomet, pa i odbojka, bili su sportovi koji su na ponos hrvatskog društva pa se nadam da će biti više sluha s te strane.
Sama pobeda protiv Crvene zvezde je velika kad gledaš iz tog ugla, znači puno za samopouzdanje, jako je odjeknula u javnosti, ali to su samo dva boda i meni, recimo, više znače dva boda koja smo dobili protiv Borca u Čačku, značajnije mi je da imam pozitivni skor sa Mornarom, koji su nam direktni konkurenti za ostanak u ABA ligi.
Ovaj put dobili smo evroligašku ekipu, skrenuli smo pažnju na sebe, svi momci su se iskazali. Puno im znači za samopouzdanje, vidim kako drukčije dolaze na trening. To mi je olakšalo da na treningu od dva sata i 45 minuta njima mogu govoriti da trebaju raditi na nekim detaljima i oni to upijaju.
Gdje bi svrstao ovu pobedu, kad se još uzme u obzir to da si nedavno osvojio Kup, svoj prvi trenerski trofej?
“Niko nije mislio da ćemo pobediti. Tražio me sin od 15 godina karte, da će doći sa frendovima, ali nije došao. Poslije ga pitam zašto nije došao, a on kaže:
“Gledao sam prvo poluvreme, bili ste u egalu, to će završiti 20 razlike za njih.” I nije samo on tako mislio, to je bila najnormalnija stvar za pomisliti.
Iako je Ciboni prošlog leta opet pretilo gašenje, sklepana je jeftina ekipa koja ima odličnu hemiju i pobeđuje, iako si potjerao važnog igrača Mesičeka. Pojasni. Zašto si se uopšte na leto upustio u nepoznato?
“Na leto sam razgovarao sa Marinom Rozićem koji mi je rekao da bi oni željeli da budem trener, ali da ne znaju što će se desiti. Rekao sam da pričekamo, imao sam jednu zanimljiviju opciju. Ali dođe 15.8. i još se ništa ne zna, krene nervoza. Ja u međuvremenu zovem šest-sedam igrača s kojima sam dobar i kažem da imam opciju, ali da ne mogu ništa obećati. Onda krene nervoza i kod njih jer oni imaju druge ponude koje onda prolongiraju ili prihvataju.
Dvadeset i nekog smo sastavili ekipu, počeli trenirati, dobro radili. Mesiček je odigrao sjajno taj pripremni period, ali je na zadnjoj utakmici ozledio šaku na levoj, šuterskoj ruci. Onda sam tražio nekog na dva meseca, znao sam iz ABA 2 lige da je Aranitović igrao za Mladost iz Zemuna, da je bio ekstra u svom godištu, jako talentovan, ali je imao teške dve povrede.
S njim smo napravili neke pobjede i kad se Mesiček vratio nakon dva meseca, probao sam ga vraćati u ekipu, ali već smo imali dobru hemiju, znalo se tko što radi, hijerarhija. On je izraziti individualac, zato sam ga i doveo, da kad mi stane napad, on uzme loptu. Ali vidio sam da nema strpljenja, odmah je htio biti u formi kao pre povrede.
Nekad kao trener zatvoriš oči kad igrač uđe u žutu minutu, ako je za dobrobit ekipe. Ali ako nije, moraš reagovati. Već na utakmici u Zadru sam ga vadio jer je hteo previše, bio je strano telo. Morao sam mu se zahvaliti jer se nije uklopio u sistem”.
Igrači su prijetili štrajkom jer im plate kasne po nekoliko meseci. Kakva je sada situacija?
“Oni su hteli u štrajk odmah nakon Kupa, ali ja sam taman odlazio u reprezentaciju i znao sam da u trenutku kad oni odbiju prvi trening ja tu više ne mogu biti trener. Rekao im da idemo odigrati još utakmicu u Zadru da kupim malo vremena i upravi. Sve je kulminiralo veče pre utakmice u Zadru kad su mi igrači već javili da neće doći.
U 8 naveče je bio sastanak u klubu na kojem su sve izdogovarali, pola plate do petka, u ponedjeljak drugi deo, do 15. druga plaća. Ja im ništa ne mogu zameriti, oni se bore za sebe, moraš živeti od nečega. Ali smatram da bi im u ovom trenutku karijere netreniranje više štetilo nego što bi dobili s tim.
S druge strane, vidim koliko se ljudi iz uprave trude, koliko daju za to. A nemaju svog interesa, samo žele da Cibona opet bude Cibona, ali to ne ide preko noći. Kad pričaš s investitorom, pitaš novac, oni pitaju za što, a ti kažeš da imaš neke dugove otprije 10 godina.
Ali ako im dođeš s pričom kako imamo dobru ekipu i želimo dovesti mladog playmakera kojeg hoćemo gurati, oni kažu “dobra priča”. Ali ako imaš svoje probleme i ja te tražim da rešavaš i moje, teško. To je sukus cijele priče.
I onda u petak, za koji je dogovorena prva uplata, igramo s Dubravom. Utakmica je u 6 sati popodne, a ja u 3 ne znam hoćemo li je igrati, tek su mi onda igrači javili da je uplaćeno i da dolaze. I onda kažu ljudi, gle, igrali s Dubravom 25 minuta u egalu. Pa dobro da smo uopšte igrali“.
Mnogi pominju Sesara kao novog selektora Hrvatske.
“Ja sam to sve isto čuo, ali iskreno, apsolutno nitko ni iz saveza ni Aco nije mi rekao ni da sam kandidat, a kamoli siguran selektor. A ja zaista nemam potrebu se gurati, dugo mi je trebalo da pristanem i na ovaj intervju, i volio bih da pažnja bude usmjerena prema igračima jer od njih moramo graditi prepoznatljive osobe, ne zvezde, ali dizati ih da bi počeli dobivati na svojoj vrijednosti i imidžu.
Trebamo napraviti srednju klasu igrača, kojima će se kasnije priključiti najbolji. Ovo što je Aco postavio je na dobrom putu, ali pitanje je tko će dalje biti selektor i hoće li on tako nastaviti”.
Pa valjda će Aco na temelju razgovora sa kandidatima odabrati onoga koji će nastaviti?
“Zna se o kojim je imenima Aco govorio i zna se da je rekao da još nije vreme za Josipa Sesara. Kad je tražio pomoćnike za ova dva prozora… Ja sam Acu bio doživeo kao igrač, a u ovome svemu mi je bila bitna škola, bilo mi je super biti s njim, videti način na koji radi, kako motiviše igrače, što traži od igrača, kako se ponaša prema njima. Zato sam prihvatio poziciju pomoćnog trenera.
Ako neko drugi bude selektor, možda mene neće hteti za pomoćnog, ne mislim da je to moje pravo. Na Aci je velika odgovornost koga će predložiti, na savezu koga će prihvatiti, a na selektoru odgovornost da napravi što se može. A svi mi skupa koji smo u košarci moramo biti svesni da se jako teško može doći do neke medalje u kratkom periodu.
Trebamo dočekati neke klince koje imamo, hoće li to biti Menalo iz Virtusa, Tišma, Matković… Moraš videti koliko ti momci mogu. Moraš videti i za stranca, hoće li novi selektor ostaviti Smitha ili tražiti drugu poziciju. Hoće li Prkačin igrati na petici ili četvorci? Šarić takođe? Hezonja na dva ili na tri? Hoće li pleja igrati Kapusta, Mavra, Rogić, Filipović ili neki novi stranac?
Aco ima svoju ideju, ali može se novom selektoru ne sviđati taj način igre pa će tražiti novog igrača. Ali u svakom slučaju, ko god da bude, treba stati iza njega i dati mu duže vreme da radi.
Prvenstveno se trebaju posložiti mlađe kategorije iz kojih će onda selektor izvlačiti igrače, treba se uspostaviti ta piramida. Treba s novim selektorom dogovoriti smer, a i ako sve to napraviš, opet trebaš vremena da sve to sa igračima uvežbaš.
Kad sam ja došao u Cibonu 2000. kao igrač, imali smo jednu akciju i u Evroligi imali osam pobeda i poraz. Sad možeš imati 50 akcija, ali ako se ne izvedu kako treba, nije dobro, ako razumevanje i saradnja igrača na parketu nisu dobri.
Dobro, niko ti ništa nije rekao, ali u načelu, jesi li zainteresovan?
“Spominjali su se Golemac, Spahija, Gjergja i meni može biti čast ako sam među tim imenima, ali meni je glupo o bilo čemu govoriti kad mi nitko ništa nije rekao. Sad sam 100 posto fokusiran na Cibonu.
Možemo razgovarati o generalnim problemima reprezentacije, kao što je dugogodišnji nesrazmjer kvalitetnih bekova i centara.
Na zadnjem prvenstvu imali smo Hezonju, Bogdanovića, Simona, Smitha, Mavru, Perkovića i Gnjidića, je li to nesrazmjer? Ta reprezentacija je igrala neloše, ali onda se sve svodi na pritisak. Ja jesam za pritisak, moraš naučiti živjeti s njim, ali građenje neke loše atmosfere jer si izgubio od Finske, to se uvuče igračima i pitanje je koliko se mogu odmaknuti od toga.
Ja danas ne osećam takav pritisak, svestan sam svojih mana i vrlina i znam da moram još puno učiti. Imam svoj krug ljudi i prijatelja, a mišljenja ostalih cenim, ali ona ne mogu uticati na mene jer sam svoj najveći kritičar.
Kad i ovi mladi igrači postanu svesni svojih mana i vrlina, bit će im puno lakše podnositi taj pritisak. Što prije postanu svesni toga, postat će kvalitetniji. Kad na treningu Cibone Smajlagić ostane sam na šutu, hoću da svi budu sretni jer to nije njegova kvalitet što je ostao sam, nego kvaliteta cele ekipe koja je napravila što je trebala da omogući da ostane sam jer smo tako željeli. Tako to treba gledati. Ali nije to lako kad si igrač od 20 godina i svi ti govore da si najbolji i da trebaš više šutirati.
Sazrevanje je tu jako bitno, neko sazre prije, neko ne sazre celi život. Tako je nekim našim bekovima trebalo više da sazru. Ali pogledaj Evroligu. Koliko imaš plejeva ispod 26 godina koji igraju ozbiljnu rolu?
Je li Mavra dobar primer, koji je kao klinac bio na nivou Hezonje i Šarića, ali tek mu se s 27-28 godina moglo bez straha poveriti 10-15 minuta u reprezentaciji?
Razlika je u tome što je Šarić otišao u Cibonu, u sistem. Hezonja je otišao u Barcelonu, u sistem. Mavra se povređivao i tražio se, mesec dana u Splitu, pola godine u Ciboni, pa ode u Karpoš Sokoli, Joventut, vrati se… Nije ušao u pravi sistem koji će ga napraviti, išao je zaobilaznim putem da bi došao do toga.
Možeš povući paralelu i s Kapustom. Njemu je 27. godina. Ja sam ga dok je igrao u Zaboku zvao u Goricu, rekao sam mu na čemu ćemo raditi i da mora imati kontinuitet. Ako ti odradiš pola sezone dobro i odmah promeniš klub, dolaziš u novo. Moraš napraviti svoj status i svoju prepoznatljivost da drugi trener, kad te zove, da zna kako igraš i kako ti mora omogućiti da igraš. Ako si negde bljesnuo i trener te zove da popuniš ekipu na pola sezone i ti ne odigraš kako je on zamislio, na kraju sezone si gotov.
To je ono što mladi igrači moraju shvatiti, da moraju biti strpljivi. A opet, teško je biti strpljiv kad pročitaš da ovaj igra za ovoliko ili onoliko. Pa odu u Poljsku, Češku, Rumuniju. Imamo i mladih igrača koju odu još ranije, Boris Tišma, Tomislav Buljan… Buljan je otišao u treću ligu, i ako uđe u prvu ekipu i odigra četiri loše utakmice, vratiće se doma. Kao što se i Tišma vratio u Studentski centar pa u Split. Ali mislim da je Tišma talentovan i da još može na pravi put”.
Kapusta ima mana u igri, ali ima kreativnost i lucidnost u dodavanjima kakvu odavno nismo videli u Hrvatskoj.
“On je jako dobar fudbaler. U Gorici smo znali, u ritmu jedne utakmice sedmično, za promenu ponedjeljkom igrati fudbal. On kad bi odlučio zabiti gol, zabio bi ga. Možemo reći da ima fudbalske telo, ali nije debeo. Tu opet dolazimo do etiketa.
Ali toliko se borio, trudio i radio u Gorici, bio je par godina najbolji asistent lige, ali to mu se apsolutno nije cenilo sve dok nije došao u Cibonu i pokazao da može igrati i na tom nivou.
Sad je na njemu da održi taj nivo. Nerealno je da svaku utakmicu ima 25 poena i osam asistencija, ali najvažnije je da pokazuje da može igrati na ovom nivou. Sad se pokazao, skrenuo pozornost na sebe. Najbolje utakmice odigrao je doma protiv Partizana i Crvene zvezde, to takođe govori o njemu.
Sesar smatra da je Hrvatska izgubila Bogdanovića, jer su ga terali da igra s loptom, umesto da grade igru za njegove šuteve?
“Ne samo Bogdanovića nego i Antu Tomića. Koliko znam, njega je frustriralo to što se u njemu stalno tražilo krivca. On je triput bio u petorci Evrolige, a onda dođe u reprezentaciju. Nije isto igrati u Barceloni sa Navarrom. Nije se znalo iskoristiti njegove najveće kvalitete, a onda ljudi gledaju i kažu da nema pojma.
Bogdanović u NBA-u igra tako da se za njega rade blokovi, da izađe na šut, da ga se ostavi samog na strani pomoći, pa ako mu se igrač pomakne, s dva koraka u stranu je otvoren. S godinama je došao i do prodora, ali u reprezentaciji, koliko god je zabijao po 25-30 poena, nikad nismo došli u situaciju da s njim nešto napravimo.
On nije igrač kao Parker koji će uzeti loptu i zabiti 15 poena, podeliti sedam-osam direktnih asistencija i još sedam-osam indirektnih jer će se na njemu nešto prelomiti i otvoriti druge. Bojan je igrač za 25-30 poena i to je njegova zadaća. A zašto su njemu drugi igrači davali loptu i očekivali da sve sam rešava, ne mogu reći jer nisam bio tamo“.
Može li Hezonja biti glavni igrač reprezentacije i mora li biti da bi se iz njega izvukao maksimum?
“Imao je sjajnu prošlu sezonu kod Perasovića u Rusiji, sasvim zasluženo dobio priliku u Real Madridu. Ima odličnih utakmica, ako u takvom sistemu sa 15 dobrih igrača, kad si stalno u rotaciji, igraš i nekoliko puta si bio MVP kola, znači da si visoka kvaliteta.
Mislim da je Hezonja sazreo, razumevanje i talenat nikad nisu bili upitni, pred njim su najbolje godine. Puno se potenciralo to da mora biti najbolji igrač, ali moraš poštovati svačiju individualnost, ne samo igračku nego i ljudsku. Zašto bi morao sediti s još petoricom na kafi ako će radije u sobi čitati, igrati igrice ili šetati?
U Madridu se očito oseća ugodno, kao što je i lani kod Perasovića. Dobro je igrao i onih pola sezone u Panathinaikosu. Iznad njegova imena ne smije biti upitnika”.