Željko Pavličević za Basketball Sphere: Dogovorili smo se sa menadžerom Dražena Petrovića oko ugovora, hteo sam ga spojiti s Nikosom Galisom u Panathinaikosu
Željko Pavličević, osvajač Evrolige sa Cibonom i Jugoplastikom, govorio je za Basketball Sphere o različitim mentalitetima Dražena Petrovića i Tonija Kukoča, planu da Nikos Galis i Dražen Petrović zaigraju zajedno, te ostalim brojnim temama.
Iako ima 73 godine, proslavljeni hrvatski trener Željko Pavličević i dalje je britkog uma kada je košarka u pitanju. Pavličević nam je govorio o raznim košarkaškim temama, prisetio se legendarnih osvajanja Evrolige s Cibonom koju je predvodio Dražen Petrović, kao i naslova s Jugoplastikom koju je predvodio Toni Kukoč.
U poslednje vreme ne čuje toliko njegovo ime, ali Željko Pavličević je i dalje aktivan u košarci. Poslednjih 14 godina proveo je u Aziji (Japan, Kina, Bahrein), a 2003. godine angažovan je kao selektor Japana kako bi, ususret Mundobasketu 2006. godine, čiji je domaćin upravo bio Japan, podigao ceo košarkaški sistem Japana na viši nivo. Trener je to koji iz 13 finala ima 10 titula te je bio sinonim pobednika u zlatno doba jugoslovenske košarke.
Kao krunu karijere dobio je nedavno nagradu Franjo Bučar za životno delo. Ova nagrada najviše je priznanje koju Republika Hrvatska dodeljuje sportistima, trenerima i svim drugim delatnicima u sportu, za njihova iznimna postignuća i doprinos koji daju razvoju sporta.
Razgovor smo započeli hronološki. Bio je pomoćni trener Mirka Novosela u Ciboni čak devet godina. Zajedno su osvojili prvi naslov Evrolige, pobedivši veliki Real Madrid u finalu rezultatom 87:78. Dražen Petrović je u finalu postigao 36 poena, dok je s druge strane stajala najveća španska zvezda, takođe prerano preminuli Fernando Martin, koji se zaustavio na 14 poena. Može se reći da je Petrović skinuo krunu Real Madridu u tom meču i postao novi kralj Evrope.
Ono što malo ljudi zna je da je Mirko Novosel, kao vizionar kakav jeste, već u toj prvoj šampionskoj sezoni pripremao Pavličevića da postane glavni trener. Novosel je vodio utakmice Evrolige, dok je Pavličević preuzeo vođenje Ciboninih mečeva u jugoslovenskom prvenstvu i kupu. Pavličević je savladao Jugoplastiku i Crvenu zvezdu, a Cibona je 1985. godine osvojila trostruku krunu.
„Neobično je bilo da ja vodim domaće prvenstvo i kup, ali Mirko Novosel je bio dosta angažiran oko Univerzijade u Zagrebu. Sledeće godine, kada sam postao glavni trener, Mirko je bio potpuno posvećen Univerzijadi. U Atini smo osvojili prvi naslov evropskog šampiona. To je bio početak stvaranja moćne Cibone koja je naredne sezone i odbranila titulu“ započeo je Željko Pavličević razgovor za Basketball Sphere.
Željko Pavličević imao i genijalan plan kojim je usporio Arvydasa Sabonisa u finalu
U narednoj sezoni, Željko Pavličević je u potpunosti preuzeo Cibonu i vodio je do odbrane naslova evropskog šampiona u finalu protiv moćnog Žalgirisa. Tada je Žalgiris predvodio jedan od najboljih igrača sveta, Arvydas Sabonis. Tokom meča, Sabonis je postigao 27 poena, ali je bio isključen iz igre nakon tuče. S druge strane, Dražen Petrović je ubacio 22 poena, osiguravši novi naslov evropskog šampiona. Pavličević se prisetio taktičkog plana pred to finale.
„Uoči te sezone ostali smo bez dva važna igrača iz prve petorke. Andro Knego otišao je u Caja Madrid, a Aleksandar Petrović u vojsku. Cvjetićanin je došao kao veliko pojačanje. Imali smo i problema na centarskoj poziciji jer je Franjo Arapović bio tek mlad i perspektivan, a s druge strane Branko Vukičević nije bio dovoljno snažan za ovakve izazove. Sabonis je, po meni, najbolji evropski centar svih vremena, čak i danas.
Visok 220 cm, ali s reakcijama poput krilnog igrača, što je imala i pokojna legenda Krešimir Ćosić. Ta dodatna dimenzija omogućavala mu je brže reakcije, sjajna dodavanja, vanjski šut – bio je kompletan igrač. Klasični centri su za njega bili previše spori u reakcijama.
Kada smo igrali protiv Žalgirisa u Kaunasu tokom regularnog dela, stavio sam Mihovila Nakića na njega. Nakić je visok 204 cm, ali ima raspon ruku od 215 cm. Raspon ruku mu je kao da je Sabonisove visine, ali sa 204 cm bio je znatno brži od njega, što je Sabonisu stvaralo problem. Nije mogao raditi ono na šta je navikao, što ga je frustriralo i na kraju izazvalo incident zbog kojeg je bio izbačen sa utakmice.“
Željko Pavličević je podelio detalje o pripremama za veliko finale protiv moćnog Žalgirisa
Željko Pavličević je dalje podelio detalje o pripremama za veliko finale protiv tada sovjetske ekipe kao i Draženovom pristupu.
„Tada je u Evropi trajala velika polemika – svi su se pitali ko je najbolji igrač kontinenta: Dražen ili Sabonis,“ prisetio se Pavličević. „Razgovarao sam s Draženom mesec dana pred finale, jer mi je bilo ključno da ga pripremim za utakmicu protiv fizički dominantne ekipe kao što je Žalgiris. Očekivao sam da će ga čitavih 40 minuta lomiti kontaktima, pokušavajući da ga ometu u njegovoj igri. Hteo sam da Dražen ne bude samo klasičan koš-igrač, već i playmaker koji će upravljati tokom igre.
U prvih deset minuta Dražen je preuzeo ulogu organizatora igre. Umesto da napada koš, više je fokusirao na razigravanje saigrača – i to se isplatilo. Danko Cvjetićanin i Sven Ušić su dobili slobodne pozicije i pogađali, što je primoralo Žalgiris da promeni pristup. Kad su shvatili da takva odbrana ne funkcioniše, prešli su na čuvanje ‘jedan na jedan’. Tu je Dražen konačno došao na svoje i pokazao sve svoje kvalitete – briljirao je na parketu. Taj plan je bio ključan. Uspeli smo da iskoristimo sve Draženove prednosti na način koji je odgovarao timu.”
Incident s Draženom Petrovićem – situacija koja savršeno oslikava sve ono što je Dražen Petrović predstavljao
Tokom razgovora, zaista je bila zapanjujuća britkost kojom se Željko Pavličević osvrnuo na događaje stari gotovo četiri decenije. Nastavio je u istom tonu, prisećajući se jedne upečatljive anegdote uoči finala sa Žalgirisom. Desio se tada jedan incident s Draženom Petrovićem – situacija koja savršeno oslikava sve ono što je Dražen Petrović predstavljao.
„Iako sam bio mlad trener, Dražen i ja smo uspeli da izgradimo izvanredan odnos. Jednom se desila situacija koju sam kao mlad trener loše procenio – samo dva dana pre finala sa Žalgirisom. Na jednom treningu Dražen je bio izuzetno nervozan gde sam prekinuo trening i otišao.
Sutradan je Dražen došao u moj ured rano ujutru. Bilo je oko 10 sati, neposredno pre treninga. Rekao mi je da želi da razgovara. Kad sam mu spomenuo da je prekinuo trening, odgovorio je:
‘Znam, bio sam previše nervozan. Meni je ta utakmica jako bitna, ali meni je bitno da pokažem da sam bolji od Sabonisa.'“
Pavličević priznaje da mu je tek tada postalo jasno koliko je Draženu ta lična borba značila: „Kao trener, fokusirao sam se samo na to kako ćemo dobiti meč kao tim. Ali, za Dražena je ovo bilo mnogo više od pobede – bila je to prilika da pokaže svima da može da nadigra Sabonisa.“
Paralelno s Ciboninim evropskim uspesima, klub je dominirao i u domaćoj, veoma konkurentnoj Jugoslovenskoj ligi, završivši sezonu sa skorom od 21-1. Činilo se da je osvajanje titule samo formalnost, ali Zadar je priredio senzaciju, savladavši Cibonu u finalu usred Zagreba – što je bio šok za sve.
„Zaista smo igrali sjajnu košarku cele sezone. Svaka utakmica bila je spektakl pred 13.000 ljudi. Nažalost, Dražen je preskočio drugu utakmicu zbog problema sa zglobom. Procena je bila da je bolje da se odmori, što smo zajednički dogovorili s Novoselom i njim. No, treća utakmica nosi jedan detalj koji se često zaboravlja – Franjo Arapović je bio isključen, iako sam u pripremi posebno upozoravao na takvu mogućnost.
Možda je došlo i do mentalnog opuštanja, ne pre utakmice jer smo ušli odlično i vodili sa 11 poena razlike. Ipak, Arapovićevo isključenje poremetilo je našu koncepciju; bio sam primoran da oslonim odbranu na Branka Vukičevića, što nije moglo da parira Stojku Vrankoviću, pravom centru od 218 cm.
10 minuta pre kraja, dok vodimo s 13 razlike, počelo je ono što trenerski zovem ‘napucavanje’. Zadar se ne bi vratio da Petar Popović nije pogodio čak šest trojki, dovevši meč do neizvesnosti. Nervoza se uvukla i pojavile su se pukotine u igri. Izgubili smo posle dva produžetka, borili smo se do kraja, ali to je sport, to je život“ iskreno govorio hrvatski stručnjak.
Rad i trenersko stasanje uz Mirka Novosela
Pričajući o uspehu Cibone, Pavličević ne propušta da naglasi ključnu ulogu Mirka Novosela, jednom od vizionara koji je revolucionisao pristup trenerskom poslu i košarci u Jugoslaviji. Novosel je, kao trener, osvojio dve uzastopne olimpijske medalje s reprezentacijom Jugoslavije (srebro i broncu), srebro na Mundobasktu, dva zlata i broncu na Eurobasketu i kao krunu karijere – Evroligu s Cibonom. On je u Pavličeviću video idealnog naslednika, čime je mladi trener dobio veliku potvrdu.
„Novosel je imao menadžerski duh. Smatrao je da trener treba da bude lider ne samo na terenu, već i u svakodnevnom životu igrača. Brinuo se da svaki igrač izlazi na teren spreman, brinuo se za zdravstvene i emotivne probleme. Pratio je njihovu ishranu, način života, sve one sitne stvari koje su stvarale savršenu atmosferu. Ali iznad svega, tu je bila disciplina – nešto što sam od njega naučio i što sam uvek primenjivao,“ govori nam Željko Pavličević.
Željko Pavličević je takođe opisao jedinstveni stil igre koji su praktikovali pod Novoselovim uticajem.
„Kada sam ja vodio Cibonu, mi smo igrali tzv. passing game, nije bilo seta ofanzivnih akcija, nije bilo fiksnih akcija. Mi smo igrali po principima, to je potpuno drugi koncept s igračima koji osećaju prostor i imaju individualnu tehniku. Takvo je bilo vreme jer niste mogli igrače kalibra Kićanovića ili Dalipagića ukalupiti u jedan sistem. To Novoselovo forsiranje jedne ideje, kao i upornost, nam je na kraju donelo rezultat.“
U tom periodu, igrači iz bivše Jugoslavije nisu mogli napraviti inostrani transfer pre 28. godine. Samim tim, klubovi su imali domaću osnovu i to je zaista bio zlatan period jugoslovenske košarke. Bosna je osvojila Evroligu 1979. godine, Cibona 1985. i 1986. godine, Jugoplastika tri puta uzastopno (1988., 1989., 1990.), a Partizan 1992. godine. Mirza Delibašić, Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Aleksandar Đorđević…
Svi oni su najbolje godine svoje karijere proveli u jugoslovenskoj ligi gde su osvajali. Danas je takvo nešto prosto nemoguće. Zamislite ABA ligu sa Lukom Dončićem, Nikolom Jokićem, Vasilijem Micićem, Bojanom i Bogdanom Bogdanovićem, Nikolom Vučevićem, Džananom Musom, Jusufom Nurkićem i Ivicom Zupcem, Darijom Šarićem, Nikolom Jovićem…
“Ne piše se dobro evropskoj košarci…”
Danas je sve drugačije. NCAA od prošle godine nudi ogromne novce mladim igračima da im se pridruže, novce koje u Evropi teško da mogu da zarade u tim godinama. Samim tim narušava se domaća osnova klubova, a budućnost je pod velikim upitnikom.
“To je bila velika stvar za sport u bivšoj Jugoslaviji. Taj sistem je omogućio da se kvalitetni igrači zadrže duže u jednom klubu i stvore generaciju. Bosna, Cibona, Jugoplastika, Partizan. Danas toga nema, univerziteti plaćaju mlade igrače, što je totalna devastacija evropskog sporta, a košarke pogotovo. Mi tu nemamo apsolutno nikakve šanse kako bismo zadržali, niti polu-igrače koji će dobiti par stotina hiljada dolara da bi studirali u SAD-u.
Ne piše se dobro evropskoj košarci. Zbog Bosmanovog pravila koje je u potpunosti uništilo evropski sport, sada imate situaciju da ne možete potpisati ugovor s igračem pre 18. godine, nego to mogu uraditi roditelji. Nemoguće je zadržati igrača, jer i roditelji imaju svoje ambicije i onda je to sve skupa jako, jako teško. Sa sportske strane je to vrlo upitno jer igrač će zaraditi velike novce, a pitanje je što je ostvario u karijeri” objašnjava dvostruki evropski klupski prvak.
Jugoplastika i breme dolaska u dvostrukog evropskog šampiona
Došli smo na temu Jugoplastike. U trenutku preuzimanja Jugoplastike, oni su bili dvostruki uzastopni evropski prvak. Napustili su ih redom trener Božidar Maljković, te igrači Duško Ivanović, Goran Sobin i Dino Rađa. Breme nije moglo biti veće za Željka Pavličevića. Tri člana startne petorke i glavnog trenera rijetko tko može nadomjestiti, a uzmimo u obzir da je u to vrijeme ekipa bila i dalje vrlo mlada.
Željko Pavličević, međutim, osvoja treću uzastopnu titulu za Jugoplastiku, a svoju drugu kao glavni trener. U finalu je stajala Barcelona koju je predvodio upravo Božidar Maljković, a Pavličević je izveo taktičku genijalnost – uveo je Tonija Kukoča s klupe.
“Tadašnji članovi stručnog savjeta, gospoda Jerkov i Bilić, prezentirali su mi plan. Sobin nam je otišao u zadnji čas, u devetom mjesecu, u Aris. Imao sam veliko breme i celi niz sumnji. Međutim, meni je klub vrlo jasno rekao da su ciljevi pokušaj osvajanja Jugoslavenskog prvenstva, dok je u Evropi cilj bio ulazak u Top 16. Klub je bio svestan da su pretrpeli velike gubitke i postavili su realne ciljeve. Nije bilo realno očekivati novi naslov Evrolige jer bi na taj način uvredili Rađu, Sobina i Ivanovića. Po toj logici je bilo svejedno da li oni igraju ili ne.
Kao trener, ako napravim dve krive izmene i dva kriva time-outa, izgubio sam utakmicu. Ne postoji copy-paste. Unatoč teškoj situaciji, mi smo korak po korak počeli dobro igrati. Ekipa se sinkronizirala, Kukoč je bio vanserijski potencijal, pa je tu bio i Perasović kao pravi scorer, Sretenović koji je bio ekstra pametan playmaker.
Pobeda u finalu Kupa protv Cibone koju je vodio Mirko Novosel
U zamjenu za Sobina, doveli smo Amerikanca Lestera, koji je došao za nikakve novce. Bio je predviđen kao jedan visoki koji će nam služiti na treninzima. Centri su tada bili briljantni – Zoran Savić, Žan Tabak koji je došao iz vojske i Lester.
Imao sam tokom sezone sukob s Pavičevićem, gde sam ga u suradnji s stručnom komisijom na dva tjedna odstranio iz ekipe da bi se održao mir i red. Osvojili smo Kup protiv Cibone koju je vodio Mirko Novosel. Zatim smo stigli i do Pariza, u kojem je sve bilo pripremljeno da Barcelona bude “ta”. Sljedeće godine bila je Olimpijada u Barceloni” priseća se Željko Pavličević.
Nesebični mentalitet Tonija Kukoča
U toj utakmici pokazao se i onaj nesebični mentalitet Tonija Kukoča. Kako smo već ranije spomenuli, taj Draženov mentalitet gde je on uz pobedu htio dokazati da je bolji od Sabonisa, Kukoč je s druge strane bio potpuna suprotnost. Anegdota s tog finala najbolje oslikava Kukočev mentalitet.
“Danas je možda normalno da se rade velike rotacije. Tada je bilo šest, sedam, osam igrača koji su igrali, znale su se petorke. Mnogi zaboravljaju da sam na toj utakmici u petorku stavio Lestera. On je bio veliko iznenađenje, odigrao je sjajno svojih 15 minuta, blokirao je, skakao, trčao, zabio dobre poene.
Perasović je izleteo s utakmice s pet ličnih, Lester također, Kukoč je 14 minuta pre kraja imao četiri osobne. To su stvari koje suci pripreme, ali je to prevelika utakmica da bi oni baš direktno uzeli utakmicu. Kada su videli da ne ide nikako, do kraja je suđenje bilo bez greške.
“Da sam htio raditi trenersku karijeru, ostavio bih ga na klupi i svi bi pisali da sam osvojio Evroligu bez Kukoča”
Kada je imao četiri lične, stavio sam Kukoča na klupu, oni su očekivali da ćemo mi pasti jer nam je Kukoč glavni igrač. Međutim, zbog našeg sistema treninga mi smo i dalje igrali dobro i držali celo vrijeme ritam. Tri minute pre kraja bilo je pet, šest razlike za nas.
U tom trenutku moja ekipa jednostavno ne gubi takve utakmice, toliko smo bili stabilni, nisu se gubile lopte, igrali su se konkretni napadi. Pozvao sam Kukoča s klupe, na što mi on odgovara da ekipa igra bolje bez njega. Rekao sam mu da to ne dolazi u obzir i da on mora biti na parketu.
Ja da sam htio raditi trenersku karijeru, ostavio bih ga na klupi i svi bi pisali da sam osvojio Evroligu bez Kukoča. Nije red da čovek koji je na puno utakmica bio glavni igrač, da u glavnoj utakmici sezone ne bude u ekipi.”
Kada smo prošli obe šampionske ekipe i dva genijalca, Dražena i Kukoča, bilo je vreme da Željko Pavličević uporedi te dve ekipe.
“Rekao sam da smo u Ciboni igrali jedan free game, izuzetno dobri tehnički igrači, bekovi od 195 cm, Čutura i Nakić su bili sjajni. U Jugoplastici je bila skroz drugačija situacija, s obzirom da smo igrali organizovane napade gde su se koristile ekstra kvalitete Kukoča u mnogim tim situacijama koje je on rešavao dodavanjima.
Ekstra šuter Perasović, Savić je pod košem bio nezaustavljiv. Čovek koji je bio iznenađenje bio je Aramis Naglić. Koristio sam ga kao lažnu četvorku. Fizički je bio jak, mogao je da se bori s drugim četvorkama, a u napadu je bio vrhunski šuter. Trkači smo takođe bili u prednosti nad drugim ekipama, a Sretenović je takođe bio ključan jer je savršeno kontrolisao tempo utakmice.”
Uporedio je zatim Dražena Petrovića i Tonija Kukoča.
“Što se tiče vođenja Kukoča i Petrovića, sve je to psihologija. Uz njih dvojicu sam vodio i Krešimira Ćosića i Nikosa Galisa. To su četiri igrača koji su završili u američkom Hall of Fame-u. Malo koji trener u karijeri može da se pohvali time. Kukoč i Dražen su dva različita mentalna sklopa. Dražen je bio talentovan, uz debeli rad. Bio je izuzetno ambiciozan.
Igrali smo utakmicu sa Borcem u Čačku. Bila je sredina sezone i to je najgori period jer si ni blizu kraja, ni početka. Znam da veliki igrači imaju razlog zašto treniraju više od drugih, kao i veliki umetnici, oni su jednostavno drugačiji. Hteo sam da odmorim Dražena jer je to bilo samo pitanje razlike s koliko ćemo ih pobediti.
Pitao sam ga da li ima kakve želje za tu utakmicu. On mi, kao iz topa, odgovara da ima prosečan broj poena od 34,6, a Radmilo Mišović iz Čačka je imao nešto veći prosek. Da sam ga stavio samo pet minuta u igru, kako sam i hteo, srušio bi mu prosečan broj poena. Dogovorili smo se da, kada ispuni svoju normu, izlazi iz igre. Bila je peta minuta drugog poluvremena, puna dvorana u Domu sportova, on izlazi zadovoljan, mi pobedimo utakmicu, a red i mir u ekipi je sačuvan.
“Kukoč je znao da bude nezgodan na manjim utakmicama”
S Kukočem nikada nisam imao problema. On je samo znao da bude nezgodan na manjim utakmicama, kada je znao ponekad da olako shvati stvari, jer je bio izuzetno talentovan. Sa 211 cm, u sprintu je bio najbrži igrač, koordinacija kao bek, imao je dribling i šut. Zbog sjajnog osećaja za blokadu, stavio sam ga da igra kao korektor.
Čuvao je najslabijeg igrača u napadu, gde bi se spuštao po dubini i sa strane pomoći blokirao igrača. On je to mogao da uradi sa svojim rukama i vertikalnim skokom. Takođe, imao je želju za pobedom, iako mu je trebalo malo više motivacije za manje utakmice.”
Dominacija protiv jakog Partizana i Kukočev masterclass u Beogradu
Jugoplastika (tada su se zvali POP 84) je u tom periodu bila apsolutno nadmoćna, što je potvrđeno rekordnim osvajanjima tri uzastopne Evrolige. Pored toga, dominirali su i u prvenstvu i Kupu Jugoslavije, osvajajući naslove na svim frontovima. Te sezone, kada je tim vodio Željko Pavličević, u finalu su savladali vrlo jaku ekipu Partizana, koja je imala velike igrače poput Predraga Danilovića, Žarka Paspalja, Aleksandra Đorđevića i Željka Obradovića. Iako je Partizan kasnije postao evropski prvak, u finalu su izgubili sa glatkih 3-0. U trećoj utakmici, odigranoj u Beogradu, Jugoplastika je pobedila rezultatom 86:64.
Toni Kukoč je odigrao možda i najbolju individualnu partiju ikada zabeleženu na prostorima Evrope. Postigao je 14 poena, imao 15 skokova, 12 asistencija, šest blokada i sedam ukradenih. Pavličević je svesno nekoliko minuta pre kraja utakmice izveo Kukoča iz igre kako bi mu omogućio da dobije ovacije kultne beogradske dvorane “Pionir”.
“Izvadio sam ga upravo zato da dobije aplauz, utakmica je već bila rešena. Sledeće godine je Partizan bio prvak Evrope. Vujošević je bio na klupi. To sve potvrđuje snagu te ekipe. Toni je, biću sada do kraja iskren, moj ljubimac među igračima. Imao sam neobičnu sreću, povlasticu trenirati čak četiri člana Kuće slavnih. Pokojne nažalost, Krešu Ćosića i Dražena Petrovića, zatim Tonija i Nikosa Galisa. Od svih njih, Toni je bio… kako bih rekao, a da ne shvatite doslovno, “najnormalniji” prisetio se jednom prilikom Željko Pavličević.
Poziv legendarnog predsednika Pavlosa Giannakopoulosa u Panathinaikos
Nakon dominacije u hrvatskim klubovima, došao je red na dalji iskorak u karijeri. Zvao ga je grčki velikan Panathinaikos, koji je tada tek počeo graditi ime na košarkaškoj mapi Evrope. Podsetimo, u tim godinama su u Grčkoj dominirali Aris i PAOK, klubovi koji su imali igrače poput Nikosa Galisa i Panagiotisa Giannakisa. Pavličević je došao na poziv legendarnog predsednika Pavlosa Giannokopoulosa, te je automatski doveo četiri strašna pojačanja – Galisa, Stojana Vrankovića, Aleksandra Volkova i Arijana Komazeca.
“Iskreno, nisam hteo ići u Grčku. Moja želja je bila Španija jer sam tamo već bio, ali me danima zvao jedan menadžer iz Grčke i otišao sam tamo, gde sam dobio od pokojnog Giannakopoulosa ugovor na četiri godine, koji je u to vreme bio najbolji u Evropi. Prve godine je to bilo mučno pošto smo bili jedna stara ekipa, a Grci kao Grci su se držali zajedno. Meni to naravno nije odgovaralo. Sledeće sezone smo doveli prave igrače jer je predsednik shvatio da to neće ići.
Po meni, to je najveća stvar koju sam napravio u Panathinaikosu s obzirom da smo podigli mentalitet, a Giannakopoulos je shvatio da s investicijama odjednom postaje najpoznatija sportska ličnost u Grčkoj. Kada kupiš igrače kao što su Nikos Galis i Stojko Vranković, ti si automatski na naslovnoj stranici svih novina. Na račun toga smo osvojili i grčki kup.
“Kada je došao Komazec, odmah sam obavio razgovor s njim i Galisom
Kada je došao Komazec, odmah sam obavio razgovor s njim i Galisom. Ja sam rekao Galisu da bih doveo mladog igrača koji je pravi strelac, na što je on rekao da nema problema ako će se držati principa igre te da će ga poštovati i dobijati loptu od njega. Ako pogledate statistiku, to je bila prva sezona u kojoj Galis nije bio najbolji strelac grčke lige.
Rekao sam mu da je ljudima postalo dosadno da je on stalno prvi strelac i da treba malo promeniti koncept igre. Komazecu sam, s druge strane, rekao da možda može biti i najbolji strelac i najbolji igrač, lider, ali da to ne sme pokazivati jer će leteti iz ekipe.”
Dražen Petrović je bio nadomak Panathinaikosa i uparivanja s Nikosom Galisom
U tom trenutku razgovor je na svom vrhuncu, jer kada imate uspehe kakve je imao gospodin Željko Pavličević, koncentracija vam ne opada ni sekundu. Poznata je bila priča kako se Dražen Petrović lomio oko povratka u Evropu. Poznata je i priča kako je, nakon njegove smrti, pronađen papirić s imenima klubova koji su bili zainteresovani za usluge košarkaškog “Mozarta”. New Jersey Netsi, Houston Rocketsi, New York Knicksi, Panathinaikos, Barcelona i Real Madrid.
Željko Pavličević ekskluzivno za Basketball Sphere otkriva razgovor koji je obavio s menadžerom Dražena Petrovića u vezi njegovog dolaska u Panathinaikos. Plan je bio spojiti njega i Nikosa Galisa u jednu ekipu, čime bi Panathinaikos bez konkurencije bio najveća evropska sila.
“Stupio sam te godine s Draženom u kontakt, nismo imali sportskog direktora, predsednik mi je rekao koliko bi on mogao ponuditi. Od Netsa je dobijao oko 2 miliona godišnje, za koje je on smatrao da je premalo u odnosu na druge igrače. Od nas je trebalo da dobije neto 2 miliona neto, što je 40% više u odnosu na SAD.
Normalno da je igrač Draženovog kalibra mogao birati u koji će klub, međutim ja sam lično razgovarao s njim. Ne mogu reći da bi on 100% došao, jer nikad ne znate kod tih stvari do zadnjeg časa. Njegov menadžer Warren LeGarie, koji je bio nedavno u Zagrebu, već su se dogovarali detalji ugovora uz bonuse koji bi išli uz to. U Evropi bi to tada bio najjači ugovor bez konkurencije” otkriva iz prve ruke Pavličević.
Foto: Facebook / HoopersParadise
Bizarno finale grčkog prvenstva
Te sezone igrano je veliko finale grčkog prvenstva s Olympiacosom, finale koje iz bizarnog razloga nikada nije odigrano do kraja.
“Mi smo tih godina bili klub u nastajanju. Panathinaikos je bio u sredini tabele. Glavni klubovi su bili u Solunu – Aris i PAOK. Kada se setim utakmica Cibone i Jugoplastke, igrali smo protiv Arisa u Evroligi. Njih su predvodili Galis, Giannakis i “Piksi” Subotić. S druge strane, Olympiacos je doveo pokojnog trenera Ioannidisa. Automatski se stvarala konkurencija dve porodice – Giannakopoulos u Panathinaikosu i Kokkalis u Olympiacosu.
Desilo se to da su se sudije proglasile nesposobnima da sude, da nisu psihički dobro te su se smestile u bolnicu. Automatski su dodeljene tri nove sudije, i kada je naš predsednik to video, rekao je da nećemo odigrati to finale do kraja. Predsednik države Mitsotakis ga je zvao, međutim Pavlos nije želeo da se to odigra.”
Nikos Galis
Nastavio je zatim Željko Pavličević, te se nakon Tonija Kukoča dotakao i posebno Nikosa Galisa kao igrača.
“On je bio vanserijski strelac. Sa 183 cm visine ulazio je kako je hteo pod koš, a nije ga se moglo blokirati. To je jedna vrsta čuda na svoj način. Nikada nismo imali problema. Zato uvek ponavljam da su veliki igrači kao veliki umetnici. Galis je nakon svakog treninga radio 150 sklekova i 250 trbušnjaka, bez obzira na to kakav je trening pre toga imao, to mu je bila norma.”
Sa Željkom Pavličevićem na klupi osvojen prvi istorijski trofej u istoriji Zagreba
Jedan od poslednjih angažmana Željka Pavličevića na Balkanu bio je u KK Zagrebu. Zagreb je godinama bio jedan od najrelevantnijih hrvatskih klubova, kroz koji su prošli igrači kao što su Krunoslav Simon, Luka Žorić, Ante Tomić, Mario Hezonja, Dario Šarić te u poznijim godinama Josip Sesar i Damir Mulaomerović. Godine 2011. čak su zaigrali i Evroligu, a upravo je 2007. sa Željkom Pavličevićem na klupi osvojen prvi istorijski trofej u istoriji kluba – Kup Krešimira Ćosića. Tada su igrali Krunoslav Simon i Ante Tomić.
„Video sam da Simon i Tomić imaju ono nešto, međutim, nisam mislio da će Simon doći do tog čistog vrha, dok je Tomić kao centar pokazivao određene karakteristike. Imao je visinu i mekanu ruku.”
Krunoslav Simon me krajnje i maksimalno iznenadio
“Kruno me krajnje i maksimalno iznenadio. Ne zato što ja nisam verovao u njega, jer on je meni u finalu tog osvojenog Kupa bio ključni igrač, ali struka ga je smatrala običnim zagrebačkim haklerom. On je psihološki najjači igrač u završnici na kojeg se uvek možeš osloniti.
Napomenuo bih još da smo taj naslov osvojili bez stranaca, da smo i iduće godine nakon poraza od Cibone i Partizana na jednu razliku, takođe igrali bez stranaca, pa je jedan član uprave počeo govoriti kako nisu to baš tako zamišljali. Na to sam ja rekao da je najbolje da se raziđemo, jer sam video da ljudi koji to vode ne shvataju sport.”
Foto: FIBA
Razvoj košarke od 80-ih do danas
Kako je bio jedan od pionira jugoslovenske košarke, trener koji je u najplodonosnije doba jugoslovenske košarke osvajao evropske titule, zanimalo nas je koliko se košarka promenila od 80-ih do danas.
„Najviše se promenila u smislu fizičke pripreme, brzine i snage. Ne toliko tehnika, možda tehnika u brzini – danas, recimo, imamo igrače koji su šuteri s krila. Zatim, play koji igra pick-and-roll s četvorkom, a ta četvorka mora imati spoljašnji šut, tzv. pick-and-pop. Dakle, to su definisani igrači koji su se za to specijalizovali.
Pre su igrači bili polivalentni. Danas su, hajde da kažemo, bek i četvorka polivalentni, a ranije je svaki igrač morao biti polivalentan, tu je takođe razlika, ali najviše u fizičkoj pripremi i snazi. To se ne može porediti s onim vremenima. Skauting je danas doveden do savršenstva, te se ti moraš maksimalno ozbiljno pripremiti da bi napravio rezultat.
Iduće godine će biti 50 godina kako sam trener. Promenio sam nekoliko ekipa, osvajao trofeje, a u proseku je svaka peta godina bila malo lošija, hajde da kažemo. Vođenje ekipe je posebna stvar. Ima trenera koji nemaju osećaj za to. Voditi ekipu, donositi ispravne odluke, imati hladnu glavu, rizikovati ponekad – kao što sam ja uradio s Lesterom u Parizu protiv Barcelone. Da smo izgubili tu utakmicu, svi bi me zbog toga napali.“
Iako je hrvatska košarka u izuzetno lošem stanju, niko se nije setio da se obrati ljudima koji su ju doveli do vrha
Opšte je poznato kako su s godinama s hrvatske trenerske scene polako nestajali stručnjaci kao što su Novosel, Pavličević, ali i Slavko Trninić i Pino Grdović. To su ljudi koji su radili po određenom principu rada, koji je kasnije izbacivao igrače kao što su Toni Kukoč, Dražen Petrović i Dino Rađa. Iako je hrvatska košarka u izuzetno lošem stanju, niko se nije setio da se obrati njima.
“U jednom trenutku se narušio prirodni sled. Potrebno je imati nekog ko postiže rezultate, ali ne samo jedanput u životu. Treneri koje ste naveli, kao i kvalitetni srpski treneri, godinama su postizali dobre rezultate u kontinuitetu. Taj prirodni sled se prekinuo kada se, posle Novosela, u reprezentaciji preskočilo mene.
Nemam ništa protiv izabranih selektora, problem je što se znanje nije prenelo. Došli smo do situacije da reprezentaciju može voditi bilo ko. Ne potcenjujem ljude, jer kad ti se ponudi takva prilika, normalno je da ćeš je prihvatiti. Ali tu se srozala trenerska piramida.
Ponudio sam čak da vodim dve utakmice besplatno kako bih pomogao reprezentaciji, ali ni to nije prihvaćeno. To se desilo jer je u stručnom savetu postojala grupa trenera koji su vodili hrvatske klubove i kojima je to bila odskočna daska za inostranstvo. To postaje borba za opstanak, a kad dođe do borbe za opstanak, onda kriterijuma više nema.“
Kako se Željko Pavličević i sam dotakao srpskih trenera, odlučili smo da pomenute već pomenute trenere stavimo u isti okvir s Aleksandrom Nikolićem, Rankom Žeravicom, Dušanom Ivkovićem, Željkom Obradovićem, Duškom Vujoševićem, Božidarom Maljkovićem, Zoranom Slavnićem, Petrom Skansijem, Aleksandrom Petrovićem, Svetislavom Pešićem, Bogdanom Tanjevićem, Vladimirom Đurovićem, a na tom tragu bio je i veliki Krešimir Ćosić.
Ne govorimo ovde o osvojenim titulama i postignućima, već o načinu rada koji je tada postojao u bivšoj Jugoslaviji. Taj sistem je konstantno izbacivao kvalitetne trenere, poput ovih koje smo naveli. Zanima nas kako se postajalo trenerom u to vreme.
“Metodologija trenera u bivšoj Jugoslaviji bila je na vrhunskom nivou. Svi sportovi u Jugoslaviji imali su tu dobru metodologiju rada, koja je bila obrađena na fakultetima, te su zbog toga ti kolektivni sportovi bili uspešni.
Srpski treneri imali su svoj krug, Mirko Novosel je bio autonom, a ja sam bio uz njega, dok je Aco Nikolić bio u Italiji, tako da sve to zajedno nije bilo toliko homogeno. Ali tada se znanje prenosilo. Ja sam devet godina bio pomoćni trener, devet godina se postavljalo pitanje da li ću moći samostalno voditi ekipu.
Imao sam ja i tada ponuda, međutim, bilo mi je besmisleno otići iz vrhunskog kluba sa vrhunskim principima. Najviše sam učio na velikim utakmicama s Cibonom. Danas se postaje glavni trener na brzinu, bez ikakvih priprema i pedigrea. To nije dobro, jer se na taj način puno mladih i perspektivnih trenera izgubilo.“
“Nakon te utakmice prilazi mi “Saša” Đorđević i kaže da mi želi nešto reći…”
Željko Pavličević se na kraju prisetio jedne anegdote od prošle godine kada je sa reprezentacijom Hong Konga pobedio reprezentaciju Kine koju je vodio Aleksandar “Saša” Đorđević.
„Nakon te utakmice prilazi mi Saša i kaže da mi želi nešto reći. Ja sam vodio poslednju utakmicu u bivšoj Jugoslaviji. Nakon što smo pobedili Partizan u toj trećoj utakmici, o kojoj smo već govorili, odigrala se All-Star utakmica koju sam ja vodio.
Posle 30 godina, Saša mi kaže kako nikada neće zaboraviti kada sam ga uveo u igru u toj utakmici i rekao mu da će dobiti više vremena da igra jer je bio u senci Dražena Petrovića. To nije zaboravio “ zaključio je Željko Pavličević ovaj opširan razgovor za Basketball Sphere.