Srbija je u nedelju veče doživela šokantan poraz od Italije u osmini finala Eurobasketa. Utakmica koju su skoro svi unapred videli kao dobijenu bez previše muke pretvorila se u pravu noćnu moru.
Prema bukmejkerima, Srbija je na Eurobasket došla kao prvi favorit za osvajanje zlatne medalje. S obzirom da u svom rosteru ima dvostrukog MVP-a NBA lige Nikolu Jokića, dvostrukog MVP-a final foura Evrolige Vasilija Micića, jednog od najboljih centara u Evropi (Nikolu Milutinova), dvojicu top 5 krilnih igrača Evrolige (Vladimira Lučića i Nikolu Kalinića), potom Marka Gudurića koji je dobar deo sezone bio lider Fenerbahčea i još nekoliko više nego kvalitetnih pojedinaca, potpuno je opravdan status koji su “Orlovi” imali.
Umesto da sledeće nedelje igraju utakmicu za zlatnu medalju, igrači Srbije će taj duel posmatrati iz svojih naslonjača ako uopšte budu gledali.
U narednim danima, sedmicama i mesecima, tražiće se odgovori na pitanje kako je do ovoga došlo i zbog čega se desio poraz od Italije. Analizirati utakmicu sa igračkog aspekta je potpuno besmisleno.
Tim Gianmarca Pozzecca je igrački za bar 15 poena na papiru slabiji od Srbije. Čak i da je pokazala svoje najgore, a Italija svoje najbolje izdanje, u ovakvom odnosu snaga Srbija je morala dobiti ovaj susret, bar minimalno.
U grupnoj fazi, Italijani su dvocifreno izgubili od Ukrajine, a bili su veoma blizu da budu poraženi i od Hrvatske. Apsolutno ništa nije ukazivalo da će protiv Srbije odigrati najbolji meč na turniru.
U idealnom scenariju za Italiju, oni su Srbiju mogli poraziti samo na jedan način, izvanrednim šutem sa distance. Uostalom, Achille Polonara i Simone Fontecchio su svoj šuterski repertoar demonstrirali pre godinu dana u beogradskom “Pioniru”.
Srbija je na to bila spremna i u prvom poluvremenu izabranici Svetislava Pešića su kontrolisali dešavanja na parketu. Prvih 20 minuta košarke ukazivalo je na reprizu većine duela iz grupne faze kada se samo postavljalo pitanje oko konačnog rezultata.
Ipak, postojala je jedna velika razlika. Dok su Finska, Poljska, Češka, Holandija i Izrael uglavnom već u svlačionici gubili utakmice uvereni da to nije okršaj u kojem trebaju tražiti pobedu, Italija nije došla sa takvim mentalitetom.
Italija je došla sa idejom da se ne preda do samog kraja, da veruje u čudo i da učini sve što je u njihovoj moći da do njega dođe. Jer za njih, ovo jeste čudo… Ako pitate bilo koga iz njihovog sveta košarke, reći će ovih dana da je pobeda protiv Srbije najveća koju je njihova selekcija ostvarila u 21. veku, a tek je osmina finala…
I dok se svima činilo da Srbija ide pravcem kojim treba i da 25 minuta košarke podseća na sve one prethodne duele iz grupne faze, dogodio se momenat koji je promenio sve. To je bila druga tehnička odnosno isključujuća greška za Gianmarca Pozzecca nakon jedne bezazlene situacije.
U trenutku isključenja, Italija je gubila 51:47 iako je utisak bio da su do tog momenta bili lošiji za makar 10 poena. U odnosu na prikazano, imali su perfektno stanje na semaforu, međutim trebala im je neka dodatna iskra da odu preko granica svog limita.
Pozzecco nije mogao izabrati idealniji momenat za svoj performans. Iskreno, teško je verovati da mu je to bila namera, ali ukoliko jeste, odradio ju je u maniru najiskusnijih jugoslovenskih trenera koji su na sličan način “dobijali” mnoge utakmice.
Pozzecco je odmah okupio sve svoje ključne igrače i dodatno ih motivisao, a potom je izveo svoju pozorišnu rolu izlaskom sa parketa i rukovanjem sa delegacijom Srbije. Bilo kako bilo, njegov potez je urodio plodom.
Od tog trenutka, Marco Spissu se pretvorio u Marca Belinellija iz njegovih najboljih šuterskih dana, a na to su se nadovezali Fontecchio i Polonara. Jednostavno, dozvoljeno im je da se raspucaju, bez da je ta serija na bilo koji način prekinuta.
Ključnu i kobnu grešku, selektor Pešić je napravio na početku poslednje četvrtine koja je započela rezultatom 68:66 za Srbiju, sa Nikolom Jokićem na klupi.
Italija je poslednju deonicu otvorila serijom 8:0, a nikakve reakcije sa klupe nije bilo iako su “Orlovi” napad za napadom bili bezidejni i pod očitom panikom i nervozom uzrokovanom zbog naleta protivnika. U tim trenucima, na bilo koji način ih je trebalo smiriti i vratiti samopouzdanje.
Minuta odmora je pozvana tek pri rezultatu 79:70, odnosno 13:2 za Italiju u poslednjem kvartalu. Već tada, srpski brod je otplovio… Polonara je odmah po izlasku sa tajm-auta pogodio još jednu trojku za 82:70 i tako stavio tačku na ovaj susret.
I pored loše taktičke pripreme utakmice gde Srbija faktički skoro uopšte nije preuzimala u odbrani, susret se mogao dobiti pravovremenim reakcijama sa klupe i dobrom rotacijom.
Nije ovo prvi put da se Pešiću dešavaju ovakvi propusti, alarma i upozorenja je bilo. Protiv Belgije u Nišu je viđen skoro identičan scenario kada je zaboravio Aleksu Avramovića u završnici meča iako je ovaj bio jedan od najboljih pojedinaca.
U trenucima kada se meč lomio, najbolji igrač Srbije (Jokić) ni u ludilu nije smeo da sedi na klupi, isto kao što se serija Italije morala seći verovatno već na -3 nakon poena Nicola Mellija ili najkasnije na -6 posle nove trojke Spissua.
Nije Jokić jedini igrač koji je zaboravljen u nedelju veče. Vanja Marinković se uveo perfektno u meč sa dve pogođene trojke i bio je jedan od najboljih pojedinaca Srbije. Pešić ga je izveo pri rezultatu 61:57 za “Orlove” u trećoj četvrtini, a vratio tek u poslednje tri minute utakmice kada je pobednik bio odlučen.
Loše vođenje utakmica, zaboravljanje igrača na klupi i zakasnele reakcije su definitivno obeležile ovaj Pešićev mandat na kormilu Srbije.
Nije mnogo drugačije bilo ni u kvalifikacionim susretima protiv Grčke i Turske gde je Srbija u dva navrata od gotovog pravila veresiju. Grci su -8 nadoknadili u poslednjih 75 sekundi, a Turska je u drugom poluvremenu od -21 došla do napada za vođstvo u zadnje dve minute. Sve su to bili jasni signali da je Pešić najslabija karika košarkaškog tima Srbije.
Uzimajući u obzir da se nalazi u 74. godini života, to nije ništa čudno. Statistički, rezultati trenera u profesionalnom sportu drastično opadaju nakon 65. godine, a mizeran je broj onih koji su u osmoj deceniji života sposobni da naprave rezultat.
I to je sasvim normalno… U godinama u kojima u većini slučaja moždana aktivnost nije onakva kakva je bila ranije i gde reakcija teško može biti pravovremena, nije ni za očekivati drugačiji ishod.
Postavlja se pitanje, zašto se Srbija dovela u poziciju da ovako kvalitetan sastav ne vodi neko mlađi, sa više elana i jednostavno kvalitetniji u ovom trenutku? Takoreći, u najboljim trenerskim godinama…
Iako je na prvu delovalo da je izbor Pešića smislen i da bi njegovo iskustvo moglo biti presudno jer ipak je on doneo poslednje dve zlatne medalje ovoj državi, ispostavilo se da je to bio pogrešan potez.
Pešić je glavni krivac za neuspeh, tu dileme nema. Igračima se ne može previše zameriti. Želja je postojala, zalaganje je bilo na više nego pristojnom nivou, a prema svim raspoloživim informacija, hemija unutar ekipe je takođe bila dobra.
Fakat je da Srbija nije mogla računati na nekoliko igrača (Bogdana Bogdanovića pre svih), ali tražiti izgovore u izostancima kao što je to Pešić radio na pres konferenciji je degutantno ako se zna da je i ovakva Srbija igrački (po imenima) za koplje po kvalitetu bila iznad drugog najboljeg (Slovenija) po prognozama, a da ne govorimo u odnosu na sve ostale.
Ako izuzmemo tandeme Jokić/Micić i G. Dragić/Dončić, ostatak Slovenije čine igrači koji mahom igraju na Evrokup nivou (uz par izuzetaka), dok su u 12 Srbije bili neki od najboljih evroligaških igrača na svojim pozicijama. Kvalitet nije bio sporan, pogotovo ne u poređenju sa Italijom koja osim Fontecchija, Polonare, Mellija i Datomea nije imala niti jednog igrača u svom rosteru sa značajnijim evroligaškim iskustvom, a kamoli šta više.
Istini treba pogledati u oči i reći onako kako jeste. Sve drugo je zamajavanje i zamazivanje očiju, kao i traženje izgovora koji ne mogu proći u ozbiljnoj košarkaškoj javnosti. Nekad se treba pogledati i u ogledalo.
Pešić će zauvek ostati upisan kao jedan od najboljih evropskih trenera svih vremena. Uostalom, poslednju evropsku i zlatnu medalju je upravo on doneo ovoj državi i pitanje je koliko će još vremena proći pre nego što neko ponovi njegov uspeh, ako ga iko ikada nekad ponovi.
To je više nego dovoljno da se ne provlači kroz medijsko blato i da napusti selekciju onako kako dolikuje jednoj takvoj karijeri. Jer jednostavno, njegovo je prošlo i ovaj Pešić nije ni onaj od pre 10, a kamoli onaj od pre 20 godina.
Srbiji je za početak potreban neko mlađi, posvećeniji i trenutno kvalitetniji kako bi se za početak izborio nastup na Svetskom prvenstvu, a to neće biti nimalo lagan zadatak pošto će o svojoj sudbini “Orlovi” odlučivati samo ako do kraja kvalifikacija upišu sve četiri pobede, a dva ključna meča će biti novi okršaji protiv Turske i Grčke.
Jednu stvar je Pešić zaista tačno rekao. Ovi igrači Srbije jesu kvalitetni i u njih treba verovati. Ukoliko se izbori nastup na Svetskom prvenstvu, a onda i na Olimpijskim igrama, oni imaju kvalitet da osvoje medalju.
Uostalom, to se pokazalo u periodu između 2014. i 2017. godine kada je osvojeno svetsko, olimpijsko i evropsko srebro. Samo su izgleda neki tek sada shvatili koliko je do medalje teško doći na jednom ovakvom turniru gde jedna loša utakmica znači kraj.
Piše: Miroslav Dragoljević