Kada bi se požrtvovanje u košarci bodovalo, Crvena zvezda bi sasvim sigurno bila na poziciji na kojoj su je mnogi videli pred start sezone. Ali na semaforu se ne beleže bacanja, udarci, skokovi i ogrebotine, već koševi, a u Evroligi se broje pobede i porazi, a ne koliko puta si “ginuo” na terenu.
Često se u košarkaškim razgovorima, poput nekog klišea, pominje da su početak meča i treća četvrtina najvažniji periodi u jednoj utakmici. Crvena zvezda je u svom duplom kolu u Španiji pokazala da loš start, ipak na kraju zaseni blistavu treću deonicu.
Crveno-beli su na špansku turneju ispraćeni sa dozom pozitive nakon pobede nad Efesom, ali i sumnje, s obzirom da imaju pregršt neosporivih problema. Najveće pojačanje ne liči na sebe od starta sezone, defanzivci u bekovskoj liniji su ili roviti ili potpuno odsutni (fizički ili mentalno), rotacija na “petici” je prekratka i na sve to nekolicina igrača je potpuno van forme.
Ovi svi problemi nagomilani su se osetili od samog starta utakmice u Valenciji. Stvorili su promaju u Zvezdinim redovima, koja je lupala čitavih 20 minuta.
Dva Zvezdina blizanca
Onda kada su se vrata već nekoliko puta glasno zalupila i kada su prozori došli maltene do pucanja, izabranici Ioannisa Sfairopoulosa rešili su da umesto da brinu zbog nastalog haosa, jednostostavno u takvom neredu počnu ispočetka. Ovog puta ne obazirući se na buku i na sve probleme koji su sasvim sigurno tu.
Na startu drugog poluvremena u La Fonteti, Zvezdina odbrana izgledala je kao “granitna”, toliko da je uspela da prevari čak i igrače Valencije, doduše nedovoljno dugo. Znatno duža je bila ona sekvenca u Vitoriji, koja je za posledicu imala da ekipa koja “živi” od tranzicije, zaboravi kako se izvode klasične tri na dva kontre sa treninga.
Sve je to nerviralo Duška Ivanovića, koji se nikada ne libi da dobro iskritikuje svoje igrače. Ipak, ovoga puta, zasluge je pripisao Crvenoj zvezdi, pre nego nesposobnosti svojih košarkaša da privedu utakmicu kraju.
Neki bi rekli da u tim pohvalama ima doze cinizma, s obzirom na ishod njegovog mandata u Crvenoj zvezdi. Možda bi bili i u pravu, ali Zvezda je zaista pokazala karakter protiv Baskonije i ostavila mnogo bolji utisak nego dve večeri ranije. Iako je epilog isti, a rezultatski tok utakmice veoma sličan, ova dva meča su poput dva brata blizanca, od kojih svi očekuju prve reči i dok ih jedan izgovara mucajući, drugi ih viče na sav glas, makar one ništa ne značile.
Sa ili bez Shabazza, nije ni bitno
Osim pristupa, crveno-beli su izmenili i roster pre istrčavanja na parket Fernando Buesa Arene. Nije bilo povređenog Shabazza Napiera, kojeg su evidentno mučila leđa na meču sa Valencijom. Amerikanca, međutim, muče mnogo veće muke od bola u donjim leđima. Stiče se utisak i da je postojala šansa da zaigra u 13. kolu, da bi dobio odgovor “neka, odmori”.
Nećemo fingirati Shabazza kao krivca Zvezdine loše igre, stvar je mnogo kompleksnija. Ekipa je u obe utakmice ušla mlako. U Valenciji su izgledali totalno nepripremljeno, dok su u Vitoriji čekali da im Baskonija pokaže čitav arsenal svojih udaraca, kako bi kasnije znali šta da brane. Ona je pokazala da je jednako opasna iz “direkta” ali i u “parteru”. U tom prvom poluvremenu Baskonija je zaradila “bodove”, koji su joj doneli konačni trijumf, iako se u finišu našla “na konopcima”.
Ključna razlika između pomenuta dva meča, leži u tome da je Valencija u finišu utakmice promašivala otvorene šuteve, dok je sa druge strane Baskonia ubacivala i one nakon čijeg izbačaja bi se Dušku zaledila krv u žilama. Zvezda u La Fonteti i pored velikog povratka, nije zaslužila pobedu, ali se ne može isto reći i za gostovanje u Vitoriji.
Nema prostora za samosažaljenje
Gosti iz Beograda nijednog momenta nisu vodili, ali je u drugom delu igre crveno-bela “falanga” propisno iskažnjavala separatiste iz Baskije. Petorka: Teodosić – Nedović – Giedraitis – Bolomboy – Mitrović, navela je čak i najveće skeptike da poveruju u tu toliko iščekivanu pobedu u gostima.
Ukoliko je ta iskra u Zvezdinoj igri bila istinita, onda je nebitno što Rokasova trojka na kraju nije ušla. Igrači su sami sebi pokazali da imaju dovoljno i da ih jednostavno nije briga, ni za lošu formu pojedinaca, ni za Napierovu melanholiju , ni za svu spoljašnju buku. Da li je igra iz drugog poluvremena u Vitoriji bio samo bljesak, saznaćemo, možda ne protiv Albe, ali sasvim sigurno protiv Real Madrida.
Zvezdina “gerila” završila se neslavno. Grk sigurno nije želeo da se nakon 0-2 u Španiji, vrati u Beograd, među Zvezdine navijače. Utisak možda tangira novinare, ali ne i pristalice Crvene zvezde koji kada pogledaju tabelu Evrolige, vide svoj klub na 16. mestu.
Vreme je da se “umalo” pretvori u rezultat, ne zbog uskakanja u poslednji “vagon”, jer voz je napustio stanicu još u oktobru. Zvezda će ovaj put morati da pređe peške, tvrdoglavo i bez samosažaljenja. Pojedinci u ovom timu samo tako i umeju, na njima je da ubede i ostale da je taj put pravi, iako na njegovom finišu često nema nagrade.