Možda je kup takmičenje samo prilika da se malo smetnu misli sa intenzivnog ligaškog dela sezone, izgovor da se u par dana odigra nekoliko “neobaveznih” utakmica, koje prati nedelju dana obaveznog odmora. Možda se zanemarljivi prihodi od njegovih premija nikada neće naći u finansijskim izveštajima klubova, možda je osvajanje Žućkove levice samo stvar prestiža…
U gradu južne Srbije je u proteklih nekoliko dana sve bilo u znaku Kupa Radivoja Koraća, od glavnog gradskog trga do barova i noćnih klubova, koju su promovisali žurke “u znaku košarke”. Najveći utisak ostavio je broj dece i mladih, koji su se kretali noseći sa sobom košarkašku loptu. I oni koji nisu bili u prilici da prisustvuju utakmicama, dali su svoj doprinos festivalskoj košarkaškoj atmosferi, tako što bi istapkali loptu do obližnjeg koša, a neki bi je sa sobom čak poneli i na doručak u pekaru “Branković”.
Niš kao treći najnaseljeniji grad u Srbiji, nikako ne može da se podvede pod “dosadne” gradove, baš suprotno, uostalom svaki studentski centar je dinamičan zbog broja mladih na ulicama. Daleko je od istine da grad od 250.000 ljudi čeka sezonski košarkaški turnir kako bi “oživeo”, ipak ta četiri dana u godini se doživljavaju kao karnevalski, a u dvorani “Čair” je glavni rolerkoster – dokaz koliko ovaj grad voli košarku.
Kup je derbi
Na Kupu Radivoja Koraća učestvuje osam ekipa, ali su sve oči jasvnosti uprte u dva beogradska evroligaša, to je duel koji svi iščekuju. Ostali služe kao poligoni za uvežbavanje “večitih” ili da se “pobiju” međusobno, na pozornici ipak nešto većoj od one na kojoj nastupaju inače. Iznenađenja poput Vojvodine, Čačka 94 i Gajdobre se aplauzom pozdravljaju, samo ukoliko ne ugroze već projektovani večiti derbi u finalu, jer, ruku na srce, on je glavna tačka ovog takmičenja.
I jedni i drugi su uz malo muke položili ovaj poligon i dobili priliku, da se pred svojim, ali i protivničkim navijačima, bore za prvi trofej u sezoni. I kakva borba je to bila!
Dežurni krivci
Nije mnogo nepoznanica ostalo između Crvene zvezde i Partizana, nakon odigrana četiri derbija ove sezone i rezultata 2:2. Možda je najveće pitanje bilo, koji igrači će uzeti veću rolu nego inače, imajući u vidu limitiran broj stranaca u rosteru.
Pre finalne utakmice su to kod Zvezde bili Dalibor Ilić, Stefan Lazarević pa i u neku ruku Dejan Davidovac, koji je u Nišu zaličio na “onog starog”, dok su kod crno-belih to bili Balša Koprivica i Tristan Vukčević.
Možda je pretenciozno bilo očekivati da će neko od njih “isplivati” u užarenoj atmosferi u “Čairu”, odgovornost su ipak preuzeli “dežurni krivci”. U kup takmičenjima se mnogo priča o iskustvu, nekako je postao ustaljen šablon da oni najiskusniji, najbolje igraju ove nokaut utakmice. Ta teza je podvučena i u subotu uveče. Partizanov trojac Kevin Punter, James Nunnally i Zach LeDay, bili su najzaslužniji za rano vođstvo crno-belih i pometnju u Sfairopoulosovoj odbrani.
Grk je pozvao svoje igrače na odgovornost u defanzivi i u drugom poluvremenu je dobio odgovor od svojih elitnih defanzivaca, ponajviše Joela Bolomboya, koji je iznuđena preuzimanja u odbrani pretvarao u Zvezdinu prednost, pre nego manu.
Na odgovornost svojih igrača na drugoj strani parketa, strateg crveno-belih nije morao ozbiljnije da urgira, dovoljno je bilo da u igru uvede “razrednog starešinu”, koji ponešto zna o ovakvim utakmicama. Ne zbog toga što je mnoge od njih u svojoj karijeri pobeđivao, već zato što je mnoge takve izgubio.
“Svaki poslednji je najdraži”
Miloš Teodosić uz ovaj, ima još dva trofeja Kupa Radivoja Koraća na svom rezimeu, iz 2005. i 2007. godine kada je nosio dres FMP-a, sa druge učestvovao je čak sedam puta na Final Fouru Evrolige i samo 2016. je uspeo da podigne pehar.
Objektivno je da je Evroliga daleko prestižnije takmičenje od Kupa Radivoja Koraća, subjektivan osećaj je da je Teodosić subotnje finale protiv Partizana više doživeo kao Final Four duel, nego utakmicu u kupu. Seća se Miloš i titule Evrolige sa CSKA, ali se seća i tih šest poraza i kako se do njih dolazi. Nije hteo kroz taj osećaj da prolazi opet, ne kada igra pred 5.000 partizanovaca i zvezdaša, ne kada je toliko blizu svog prvog trofeja sa Crvenom zvezdom.
Koliko je Teodosiću bitan ovaj pehar, pokazao je gestom nakon svakog postignutog koša, da li svog ili jednog od njegovih saigrača. Kada bi izašao iz igre, ostajao bi pored aut linije, urlajući, ostavljajući dojam petorci na parketu, da je još uvek tu, sa njima i da nema popuštanja do poslednje sirene.
Izrazio je Teodosić i u svom obraćanju nakon meča određenu emociju koju vezuje za ovogodišnji kup: ,,Iskreno, znači mi mnogo. Možda se videlo čak i sa strane. Svaki poslednji trofej mi je najdraži.”
Tačno je da se videlo i vidi se čitave sezone, od starta. Videlo se kod onih promašenih slobodnih bacanja u prvom evroligaškom derbiju, jednako kao i nakon trojke sa osam metara za 60:53 i slavlja sa navijačima pre dva dana. Vide to i publika i saigrači i jednako je zarazno za obe stranke, a otkud tolika želja kod neretko “nonšalantnog” košarkaša, u 37. godini života, koji se dokazao na svim košarkaškim nivoima, e to već samo Miloš zna.
Igra Prestiža
Drugi, poput Ioannisa Sfairopoulosa, imaju još razloga zbog kojih im je ova pobeda važna. Grčkom treneru ona sasvim sigurno popušta omču na kravati i daje veru u dosadašnju filozofiju. Pehar sasvim sigurno ne amnestira upravu crveno-belih za ovu sezonu, ali daje preko potreban alibi i nadu da se 1/3 (KRK, SLS, ABA), može na kraju sezone upotpuniti na 3/3, što bi dalo povoda govoru o uspešnoj sezoni.
Teško će se trofej Žućkove levice pretočiti u čudo crveno-belih, koje im je potrebno u nastavku Evrolige. Možda neće ni deprimirati večitog rivala, već samo izazvati inat, kao prethodne godine. Osvajanje kupa na papiru, ali ni u praksi ne garantuje ništa u nastavku sezone, on vam pruža satisfakciju da ga stavite u vitrine vašeg kluba i onemogućite isto rivalima, ali šta je zapravo istinski rivalitet ako ne igra prestiža?