Dejan Milojević, harizma kakva se retko viđa, čovek sirove snage i zaraznog osmeha. Neko ko je svima omiljen, kao najmlađe dete u porodici. Ili najstariji brat kojeg svi slušaju, a više nije tu…
17. januar – datum koji će zauvek ostati u sećanju košarkaškim kuloarima, ali ne po lepom. Kako nešto i može da bude ukrašeno pridevom takvog karaktera za dan zavijen u crno. Šok, neverica, čuđenje i najiskrenija želja da ono što smo čuli nije istina.
Kao što se nebrojeno puta pokazalo, pravila nema. I niko ne zna kada će poslednje zrno peska napustiti gornju polovinu sata koji se osipa. I naravno da nije fer. Teško se pomiriti s činjenicom da takav čovek, najšireg osmeha na svetu, može da ode bez ikakve najave. Ipak, začuo se poslednji zvuk sirene koja označava kraj “utakmice”. Ovaj duel nije završenom trojkom za pobedu ili nekim faulom koji se “ne svira”.
Nije završen ni na takav način da neko spusti loptu na parket dok traju prijateljski pozdravi i čestitke. Tajac punih tribina, prijatelja, poznanika, bivših igrača, saradnika, trenera. Čak i onih koji su osetili nadljudsku snagu čoveka koji je otišao u tunel iz kojeg se više neće vratiti. Nije se čula ni škripa patika. Tužan kraj, sve suprotno od onoga koji je uvek obećavao nasmejan početak.
I možda me ovo ne bi pogodilo do te mere da se nismo lično upoznali. Za bilo koji kraj je potreban početak, pa da se vratimo tamo. I verovatno nisam jedini koji će se Dejana Milojevića prisećati na ovakav način. Retki su oni koji to neće…
Prošlo je već dosta godina, tada ABA liga već uveliko traje, Mega gostuje u Laktašima. Na neki način bio je to i početak autora ovih redova. Kao neko ko je simbolično radio sa mladim igračima, verovatno je na neki način uvideo ljubav dvojice “zelenih” novinara prema kožnoj narandžastoj lopti. I nije mu bilo teško prihvatiti poziv za intervju.
Posmatrati trening i gledati način na koji komunicira sa tada svojim golobradim pulenima dok okupljeni na centru slušaju njegov govor kadar je koji i sada imam pred očima. Na kraju toga, naravno prepoznatljiv osmeh. Pogled iza koša gde smo bili smešteni i simboličan otpozdrav podignutim obrvama. Nekoliko sekundi kasnije “momački” stisak ruke i zvanično upoznavanje.
“Dejan, drago mi je” – bilo je sve što sam izgovorio. U tom trenutku ponovo se ukazao osmeh starijeg brata i ona neizbežna rečenica “Takođe…”
Intervju je uveliko počeo, a na teren su izašli juniori Igokee koji su imali zakazan trening. U jednom trenutku zvuk lopte postao je toliko prodoran da je ometao tada skromni telefon, pa smo bili prinuđeni da pronađemo bolju lokaciju za razgovor. Ni to nije bio problem.
Mega je polako postajala sve ono što je danas, “preko bare” su već koristili termin “evropski Kentucky”, a Dejan Milojević… Pa, po logici stvari, on je dobio epitet Johna Caliparija Starog kontinenta. Godine koje su usledile uveliko su opravdale težinu nadimka.
“Bilo mi je jako teško da ubedim skaute i ljude iz NBA lige koji dolaze ovde da Nikola Jokić može da igra tamo. On je bio prvi koji je otvorio vrata, mnogo manje su sujetni nego naši ljudi ovde i mogu da priznaju greške.
Sve je to proces, nije nastalo preko noći i dugo godina se pokušavalo da dođemo do ovoga. Mnogi igrači će odavde otići u NBA ligu. Ja stvarno verujem da je ovo jedan početak, na koji sam kao trener ponosan” – rekao je tada Dejan Milojević.
I bio je u pravu. Bio je početak, jednog i te kako uspešnog putovanja. Od mladog i perspektivnog trenera do nekoga ko je dobio NBA prsten namenjen šampionima najkvalitetnije lige sveta. Bio je to početak i jednog “guštera” u novinarstvu.
Znate kako neki ljudi izuzetno dobro pamte lica? Možda ne imena, ali lica koja jednom vide prepoznaće svaki sledeći put. Tako je bilo i u Zagrebu kada je upitao “Otkud ti ovde?”, a nije mu bilo teško ni nekoliko puta u Beogradu pružiti ruku. I svaki put uz dečački osmeh ljudske gromade, te model ponašanja koji apsolutno svako treba na neki način usvojiti.
I kraj se nije nazirao. Stepenica po stepenica, svet je bio njegov. Kada je pomogao u nameri da autor ovih redova ostvari kontakt sa reprezentacijom Sjedinjenih Američkih Država pred Mundobasket ponovo je opravdao ulogu “starijeg brata koji će pomoći u nevolji”.
Poslednji intervju krije posebnu simboliku svega ono što je bio Dejan Milojević. Aleksandar Stojanović, na Balkanu naširoko poznat kao “Aca Informacija” svoj prvi intervju uživo u karijeri uradio je sa našim junakom ove priče. To nam je zajedničko. Na njegovu žalost, nije ni slutio da će 30 godina kasnije upravo on biti i poslednji. Iz tog razgovora može se svašta naučiti, kao lekcija za godine, mesece i dane koji su pred nama:
“Nemam apsolutno nikakve dugoročne planove i trenutno uživam. Apsolutno ne razmišljam i to najiskrenije kažem. Nemam razloga za to. Razmišljam samo o tome kako da ovu sezonu završimo što uspešnije. To su klupske, a i moje ambicije.
Uživam u svakom trenutku svoga posla ovde. Želim da uživam u toj godini u kojoj sam, da mi ta godina, mesec i taj dan prođu što bolju. Radujem se današnjoj utakmici sa Detroit Pistonsima, viđenju sa Darkom Rajkovićem i sa Ivom. Eto, to su moja očekivanja od naredne nedelje…”
Od onog prvog trenutka i rukovanja uz rečenicu “Dejan, drago mi je…” nije prošlo toliko mnogo vremena. Ili možda i jeste. Određena pomeranja u svim životnim sferama prirodan su sled događaja. Ono što je ostalo nepromenjeno bio je taj osmeh. Harizma kakva se retko viđa, dobrota u iskrenom pogledu čak i onda kada pokušava zagalamiti na svoje igrače. Samo što on nikada nije zagalamio, podigao bi ton i savetima starijeg brata pokušao izvući ono najbolje iz pojedinca kojeg je u tom trenutku gledao u oči. I to je radio na vrhunski način.
Onda smo kao kroz teleport u svetu neverovatne brzine protoka informacija došli do toga da je njegovo veliko srce zaista bilo preveliko. Ljudska gromada i neverovatna snaga nešto su na šta smo svi računali.
Osetio sam moralnu, ali i prijateljsku obavezu da uputim poruku podrške, što sam i uradio. Na ekranu i dalje u donjem desnom uglu stoji jedna kvačica. Ona druga, sada zaista nije ni važna. Ona je otrežnjenje u datom trenutku da ne postoji stvar važnija od toga da na kraju dana svako od nas bude čovek. Ne samo kao “homo sapiens”, već kao neko ko će svojom pojavom uz osmeh na licu i u onim najtežim momentima biti tu, u ulozi starijeg brata. I tu se uopšte ne radi o godinama.
“Volim košarku, ona je moj život” – rekao je na kraju jednog gostovanja u sportskoj emisiji kod Edina Avdića i Nenada Kostića.
Dejane, zahvaljujući tebi i takvim pojedincima košarka je postala i tek će postati život mnogih.
Vidimo se tamo, na nekom boljem mestu, znam da dobro pamtiš lica…