Nikola Jokić opisao je svoj početak karijere do tančina. Objasnio je kako se igra košarka u Srbiji, a kako u NBA.
Srpski košarkaš je poznat kao neko kome nije prioritet odnos sa medijima. Uradi ono što mora, a njegovi intervjui su zaista retkost. Ipak Jokić je opisao svoju karijeru od početka za theplayerstribune.com. Naravno morali su biti pomenuti i konji.
,,Za mene je sve u životu bilo vezano za konje. Oduvek sam voleo košarku, ali kad sam bio mali – čak i kad sam imao 13 i 14 godina – išao sam na konjske trke. Nisam ni trenirao toliko košarku. Otišao sam u konjušnicu, samo da budem konjušar. To je bio moj život, trkao sam se. Ne profesionalno, nego amaterski. Čak sam jednom bio četvrti. Bio je to lep hobi.”
U igru pod obručima, zaljubio se u svom rodnom Somboru.
,,Košarku počinjem svakodnevno trenirati tek na poslednjoj godini u rodnom Somboru. Lepo je. Možete ga guglati, nalazi se na severu Srbije. Shvatio sam da od košarke mogu živeti. To može biti moj posao i moja ljubav u isto vreme. Znao sam da mogu biti dobar – nisam znao da mogu biti u NBA, ali sam verovao da mogu igrati u Evropi.”
Reprezentacija Srbije bila je mnogo važnija Nikoli od NBA lige tokom odrastanja.
,,Dok odrastam, gledam reprezentaciju, jer kad si klinac u Srbiji, to ti je cilj. Nisam toliko pratio NBA, jer su u Srbiji utakmice u 3 i 4 ujutro. Kad je izašao YouTube imao sam 15 godina, gledao sam Magica zbog njegovog polaska, Hakeema zbog njegovih post-poteza i Jordana – jer on je Jordan.”
Nikola je sa prvim košarkaškim uzorima, praktično odrastao.
,,Kada sam bio klinac, samo sam gledao svoju braću. Oni su igrali košarku. Imali smo neke terene vani u našem rodnom gradu. Gledao sam ih otkad sam bio beba. Jedan od njih je talentovan, jedan je stvarno jak, pa sam tako i ja – malo sam talentovan, a malo i jak.”
Jokić je u detinjstvu imao skromne uslove za život.
,,Naš stan je bio stvarno malen. Imali smo dve sobe: kuhinju, kupatilo. Bili smo to moja mama, tata, ja, moja dva brata i moja baka. Uvek je bila puna kuća. Došla su i moja braća – zapravo rođaci, ali mi ih u Srbiji zovemo braća. Uvek je bila puna kuća ljudi, i uvek smo se zezali. Bili smo luda deca. Pravili smo mnogo buke” – rekao je popularni Joker, pa dodao:
,,Imali smo čak i mali koš u stanu, a moja su se braća igrala sa mnom kad sam bio mali. Komšija iz prizemlju uvek bi došao gore i žalio se da pravimo previše buke.”
Svim ljubiteljima košarke, Jokić je sa početka karijere ostao poznat po višku kilograma.
,,Kad sam počeo igrati, bio sam stvarno debeo, a još nisam bio toliko visok. Igrao sam centra, ali sam igrao i playa. Driblao sam loptu po celom terenu. Ja samo igram iz zabave, znaš? Ali one godine kad sam napunio 16 godina, osećao sam da stvarno mogu igrati. I to je godina kada sam iz svog malog grada Sombora otišao u veći grad, Novi Sad.”
Objasnio je Somborac razliku između Srbije i Amerike, kada je u pitanju spoj obrazvnog sistema i košarke.
,,U Srbiji, igraš za klub i ideš u školu, oni su odvojeni. Nije kao u SAD, gde igraš za tim svoje škole. No, svake godine sve škole u Srbiji imaju po jedan turnir u košarci. Igrao sam za svoju školu u Novom Sadu i osvojili smo turnir.”
Prelazak u Megu bio je ključni trenutak za nastavak Nikoline profesionalne karijere.
,,Prve dve utakmice u višoj, juniorskoj ligi odigrao sam jako dobro. Iz beogradskog kluba KK Mega Basket su me videli, pozvali me te ostali u kontaktu sa mnom te polusezone. Već u drugom delu sezone prelazim u Megu.”
,,Evropa i NBA su potpuno različite košarke. Kad vidite rezultat u Evropi, to je kao 50-58 i to je bila dobra utakmica. Ali ovde vidite utakmice sa 100 ili 120 poena. U Evropi igraju jaku obranu. Ako ekipa postigne 80, to je loša obrana. Samo želimo igrati dobru obranu. U napadu imate slobodu ako ste otvoreni.
Svi mogu šutirati. Ako je na satu 20 sekundi, možete šutati ako ste otvoreni. Trener je hteo da igramo obranu, a onda trčimo, trčimo, trčimo. Ali…nismo bili tako dobri u odbrani. Bili smo jako talentovani i mogli smo pogoditi, ali nismo se mogli tako dobro braniti.”
Opisao je Jokić i svoju prvu borbu za neki od većih trofeja u Srbiji.
,,Bili smo u finalu Kupa države protiv Zvezde. U Evropi, pogotovo u Srbiji, navijači su ludi, pogotovo protiv Zvezde ili Partizana. To su najveće ekipa sa velikom istorijom u Srbiji. Kad igraju međusobno, to se zove “derbi”. Igrao sam u Oaklandu, San Antoniju, Oklahoma Cityu i Utahu. Utah Jazz ima stvarno dobar domaći teren. Ali u Evropi, mislim da ima više strasti. To je njihov život, biti navijač te ekipe.”
,,Protiv Zvezde je cela dvorana bila protiv nas. U tunelu ste i čujete “dum, dum, dum” bubnjeva i stvarno je intenzivno. Magla je bila po celoj dvorani, navijači su vrištali, navijali celu utakmicu.To je bilo ludo, jer smo bili najmlađa ekipa. Nisu nas poznavali. Svi su nas zviždali, a ja sam rekao: “Ti nas čak ni ne poznaješ! Kladim se da svi vi ne poznajete naših 12 igrača na terenu” – rekao je Jokić, pa nastavio:
,,Zapravo mi je nedostajao koš za pobedu. U trenutku sam pomislio “O čoveče! Nedostaje mi šut za trofej! Prvi put u istoriji kluba!” Bio sam malo potišten, ali nakon te noći više nisam o tome razmišljao.”
Centar Denvera ističe kako se u Evropi odlazak u Evroligu gleda kao na obaveznu stepenicu na putu ka NBA.
,,Svaki mladi evropski igrač, to je kao tradicija: morate igrati Evroligu dve godine, a zatim otići u NBA. Ali isprva nisam razmišljao o NBA. U drugom delu moje poslednje sezone imali smo neke kontakte s Nuggetsima. Mislio sam da ću možda uspeti, jer sam mlad. Mogu se razvijati kao NBA igrač, a ne kao evropski igrač. Spavao sam kad su me Nuggetsi izabrali.”
Nije se Nikola nadao odlasku u NBA ligu, barem ne u skorije vreme.
,,Moj brat je imao proslave i šampanjac, i nazvao je da mi kaže. Podigao sam slušalicu, ali stvarno nisam slušao. Samo sam mu rekao: “Hajde, čoveče, spavam.” Zatim sam spustio slušalicu. Tako sam čuo sledeće jutro.Nisam mislio da će to biti velika stvar. Mislio sam, draftovali su me i ostao sam još jednu sezonu u Evropi. Nisam mislio da ću odmah doći u NBA.”
Veliku želju da dovede Jokića imala je Barcelona, ali se “dogovoren posao” na kraju ipak izjalovio.
,,Barcelona, jedna od najboljih ekipa u Evropi, došla je da me gleda, a ja sam odigrao najgoru utakmicu ikada. Mislim da sam dao četiri poena i možda je to bio znak da Evropa nije za mene. Na kraju te sezone pozvali su me Nuggetsi i rekli da me žele u svojoj ekipi. Odjednom je sve drugačije. Svlačionice, treninzi, sobe sa tegovima, ljudi. Imamo oko 10 trenera. Stil igre sa puno trčanja. Posebno za velike momke, ako možete brzo trčati, bićete stvarno dobri u ovoj ligi.”
Kao možda i ključnu razliku u organizaciji klubova i lige, naveo je putovanja, odnosno prevozna sredstva.
,,Najbolji deo je putovanje. Sa Megom putujemo autobusom, otprilike 10 sati. Nije dobro za velikog tipa poput mene. Sada su sve avioni. Čak je i igra drugačija. U Evropi imate četiri četvrtine po 10 minuta. Ovde su četiri četvrtine koje traju po 12 minuta. U Americi u stvari imate jednu četvrtinu više od Evrope.”
Godine prolaze, ali Jokićeva strast za košarkom kao da iz sezone u sezonu sve više raste.
,,Videli ste nekoliko puta kada me drugi igrači vuku ili zgrabe za nogu. Volim takvu igru na košarkaškom terenu. Tako igramo u Srbiji. To je ono što želim nastaviti raditi. Ne da se svađamo, već samo da unesemo strast u igru. Ne želim da košarka bude samo posao. Samo želim zadržati tu strast. Bolje je od trkačih konja.”