Stefan Marković je po završetku minule sezone odlučio otići u košarkašku penziju, a u intervjuu za “Meridian Sport” govorio je o mnogo toga.
Jedan od onih igrača za koje možete upotrebiti termin “glue guy”. To je bio u svakoj ekipi čiji dres je nosio. Zašto je odlučio reći zbogom kožnoj narandžastoj lopti, šta je to drugačije sad kada je u penziji i kakve uspomene nosi sa košarkaških terena otkrio je tokom ovog razgovora.
Tema razgovora bili su i trenerski velikani Dušan Duda Ivković, te Željko Obradović. Stefan Marković nije propustio priliku ni da izdvoji najlepše reprezentativno takmičenje na kojem je bio, u sastavu koji je s klupe predvodio Aleksandar Đorđević.
Penzija
“Ne mogu da se žalim, nije lose u penziji. Pre neki dan sam pričao sa Raduljicom i on me pita “kako” je, a ja odgovoaram: “Za promenu, ništa me ne boli”. Čudno je… Još se navikavam. Mislim da nisam ni svestan da sam u penziji. I dalje traje proces koji je bio i prethodnih godina kada se završi sezona. Usledi odmor sa porodicom i onda ide period priprema, pa ću verovatno tek sada osetiti razliku.
Uvideo sam da više ne mogu da pružam ono što sam nekada mogao. Fizčki nisam bio u stanju da ispratim. Želja i ljubav su tu i biće uvek, ali kombinacija fizičkog i mentalnog zamora je učnila da kažem kraj. To više nije bio nivo koji očekujem od sebe. Mogao sam da se nateram na još malo, ali to jednostavno ne bi bilo 100 odsto, što nije u mojoj prirodi.”
Uspomene važnije od sporta
“Prijateljstva koje sam stekao kroz karijeru su moj najveći uspeh. To mi je omogućila košarka. Timski sport je nešto posebno, nešto što je meni prijalo. Te veze među ljudima, izgradnja drugarstva kroz košarku, svadbe, krštenja dece na kojima smo bili i način kako smo se družili je nešto zaista specijalno. To su moji najveći trofeji. To nosim kao najupečatljivije i najlepše što mi je košarka pružila.
Blagosloven sam što sam mogao da igram zaista dugo. Bio sam akter svih važnih utakmica, izuzev Final Foura Evrolige, tako da mi je bilo pruženo mnogo toga, ali nemam ništa specijalno što bih izdvojio. Cela moja karijera je jedan veliki poklon.”
Trenerske cipele?
“Iskreno, trenutno mi ternerski poziv nije u planu, ali nikad ne reci nikad. U životu se sve očas posla promeni, pa ne volim da kažem da neću nikada. Za sada mi ta zamisao nije u glavi, ali opet kažem, još je rano. Potrebno mi je vreme, da odmorim glavu, da krenem da razmišljam i nešto odlučujem.
S obzirom kakva sam ličnost i kakav mi je karakter, nešto ću sigurno raditi. Nisam čovek koji može da sedi po ceo dan na kafi, samo je pitanje šta ću izabrati. To mi je tema za razmišljanje.”
“Teško je nekome sa 16 godina reći da…”
“To je zanimljiva priča. Kad sam igrao u mlađim kategorijama, nisam bio defanzivac, već izrazito napadački igrač. Trojke su bile moj zaštitni znak, ali im se nije sviđala mehanika kako izbacujem loptu. Počeli su da mi menjaju šut, a sa godinama sam shvatio da je samopuzdanje ključna stvar. Uništili su mi samopouzdanje (pri šutu), a najgore je kada sumnjaš u sportu, kao i u životu.
Možda bih nekom u tom trenutku rekao da od***e, ali sa 16 godina je to veoma teško. Mogu da razumem da igraču menjaš šut ako mu ne ide. Ali kada ubacuje – zašto menjati? Osećaj je ključan.”
Dušan Duda Ivković
“Duda ima posebno mesto u mom srcu. Mi smo tada bili klinci i bio nam je potreban neko kao on“, započeo je Marković priču o legendarnom selektoru naše reperezentacije. Rad sa njim je bio velika životna škola. Jedina osoba kod koje sam imao strahopštovanje. Bojao sam ga se više nego roditelja. To je neverovatno, takav utaicaj, to držanje…
Duda je imao to uličarsko sa Crvenog krsta, a opet manire kao sa katedre. Jedan spoj kakav se retko viđa. Pravi beogradski mangup. Kada vratiš film, Duda nam je bukvalno poslat, da nas obrazuje i izgradi. Imali smo neverovatnu sreću da Duda bude sa nama.”
Šmeker Sale i ispunjenje sna – Olimpijske igre
“Sale je došao u pravom trenutku. Klinci su porasli i bio je potreban čovek da radi sa nama na drugačiji način, što je on umeo. Osetio nas je na pravi način i vodio celu priču u pravom smeru.
Olimpijske igre su ispunjenje sna. Dok nije počela prva utakmica, mislio sam da sam na eksurziji. Bili smo smešteni u dva stana. To je bila ludnica. Smeštaj je bio katastrofa, piči promaja, nemaš prozor u kuhinji, ali to je toliko dobar osećaj, da ne mogu da opišem. Ništa ne može da se poredi sa Olimpijskim igrama. Druženje, kantina – fenomenalno. Vredelo je trenirati naporno celog života za taj osećaj. Priča za sebe je šta smo uradili tamo.”
Željko Obradović i Partizan kao motiv
“Došao je Željko, oni su pravili svoj projekat i Partizan je izgledao sjajno, a onda je meni prošla misao, pa što mi ne bi napravili priču. Mnogi su rekli da sam stigao mator, ali ja nisam došao da budem vodeći igrač. Moja uloga je bila da iskustvom prelomim neku utakmicu.
Ja sam znao koja je moja uloga, da ne mogu da budem kao nekada, ali sam znao da mogu da pomognem ekipi. Imao sam nekoliko razgovora sa Radonjićem i objašnjavao sam mu da nemam problem da ne igram, da igram 20 minuta, ali da ne mogu da budem na terenu u kontinuitetu. Voleo bih da mogu da igram 40, ali…” – rekao je za “Meridian Sport”, odnedavno penzionisani Stefan Marković.