Vladimir Lučić kapiten Bayerna oporavio se od povrede i zaigrao nakon osam meseci pauze i igra osmu sezonu dresu nemačkog kluba.
Ove sezone u Bayernu je tranzicioni period. Otišao je Andrea Trincheri prethodnog leta, stigao je trofejni španski stručnjak Pablo Laso posle godinu dana pauze zbog zdravstvenih problema.
„Već u ovom delu sezone, imali smo tu nesreću da smo veliki broj utakmica, šest ili sedam iz glave ako mogu da se setim, izgubili u poslednjih minut, minut i po. Nije to bio slučaj prethodnih godina, tada smo većinu takvih mečeva dobijali. Možda sada nismo konkurentni za plej-of u Evroligi.
Promenjen je sistem, ide i taj plej-in. Raspored je važan, imamo sada veliki broj utakmica kod kuće, ajde da kažem da je to povoljna okolnost, pa ovog meseca i do sredine februara i finalnog turnira Kupa Nemačke u Minhenu, uz dobre rezultate, možemo da izgradimo novo samopouzdanje što će biti veoma važno posle reprezentativne pauze. To će kasnije i da meri sezonu“ – rekao je Vladimir Lučić za Mozzart Sport.
Lučić je igrao za tri kluba u karijeru – pet godina u Partizanu, tri u Valenciji i evo već osam u Bayernu. Sigurno niste zamišljali tako svoju karijeru?
“Nisam, naravno. Sećam se da sam posle odlaska iz Partizana posle pet godina, mislio da nigde neću da ostanem duže od dve, najviše tri sezone. To je igrom slučaju ispalo tako. Osnova toga je što sam košarkaši sebe pronašao u Bayernu.
Ja sam rastao, i klub je rastao zajedno sa mnom, od Evrokupa do osvajanja prvog Kupa Nemačke posle 50 godina, pa onda duple krune, plej-ofa u Evroligi, kao prvi nemački tim kome je to uspelo, pa A licenca…
Sve to i sa mojim dobrim igrama uticalo je da ostanem toliko dugo, uz život van terena. Ovde sam formirao porodicu, rodile su mi se dve ćerke u Minhenu. Grad pruža sve što mi treba van terena za život koji vodim, stalne obaveze, putovanja.
Vidim da su mi supruga i ćerke srećne ovde. Bilo je ponuda, finansijski boljih, ali nekako kada sam seo, stavio sve na papir, plus, minus, šta dobijam, gubim, drago mi je da sam i dalje deo Bayerna“.
Radili ste s velikim brojem vrhunskih trenera, od Duška Vujoševića, Aleksandra Đorđevića, Dejana Radonjića, Andree Trinchierija, sada Pabla Lasa. Da li je najbolja vaša sezona ona 2020/2021 pod komandom Italijana Trinchierija?
„Nisam izgrađen u Partizanu kao neko koji svoju igru meri kroz isključivo individualne nastupe. To je možda sezona kada sam dobio najviše priznanja. Bio sam u idealnoj petorci Evrolige, MVP Kupa Nemačke koji smo osvojili.
Igrao sam tada najbolje, ali je ekipa bila jako dobro. Da, imao sam sreću da radim sa vrhunskim trenerima. To je i verovatno i osnovni razlog što sam došao na nivo koji sam sada“.
Vladimir Lučić i povratak u Partizan je nezaobilazna tema.
„Za Mozzart Sport sam baš dao izjavu, da sada ovaj Partizan nije isti nego kada sam ja odlazio. Ne može da se meri. Drago mi je da konačno ljudi mogu da igraju u Beogradu za veliki novac, da ne moraju da odlaze u Evropu da bi imali bolji finansijski ugovor. Što se tiče mene i Partizana… Od trenutka kada sam odlazio, nikada nisam imao kontakte te vrste s klubom.
Takođe, znam da nikada ne bih došao u Partizan, ukoliko nisam spreman da pomognem, da budem na nivou na kome je sada, posebno sa Željkom Obradovićem u poslednje dve godine kada se prave ovakvi rezultati.
Imam ugovor sa Bajernom do juna 2025. Tog leta imaću 36, što su ozbiljne košarkaške godine. Nikad se ne zna. Sve zavisi kako se budem osećao. Šta će tada da se dešava, mislim da niko na to ne može da utiče“.
Ima li želje, nostalgije?
„Normalno da ima. Partizan je klub u kome sam se formirao i kao košarkaš i kao ličnost. I Valencija i Bayern su tome doprineli, kao i svi treneri sa kojima sam radio, ali Partizan je jedini klub koji i dalje osećam, pratim njegove rezultate i u svakom intervjuu unazad 12-13 godina ne izostane to pitanje od novinara.
Ja sam imao sreću da igram u Partizanu u generaciji gde je nastariji imao 23 godine, ja malo manje, ekipa sličnih interesovanja, koja je na kraju obezbedila Evroligu. Osvojili smo ABA ligu, domaće prvenstvo i na najlepši mogući način sam završio tih pet godina u Partizanu.
Pet domaćih kruna, četiri regionalne titule u ABA ligi. Svaka serija je bila uzbudljiva. Mi klinci smo tada izneli teret igranja za Partizan, uz sav pritsak koji ide uz to, posebno u derbijima, veliki zahtevi, tenzija koja je bila oko nas.
Partizan će definitivno da bude moj klub zauvek. Kroz razgovor sa rukometašima Srbije, odmah su se grupisali na crno i crveno-bele. To je u našem mentalitetu. Gledajući sa strane posle osam godina života ovde u Minhenu, već mi sada to prevazilazi okvire normalnog, taj nivo navijačke ostrašćenosti, što jednih, što drugih, priče oko derbija, komentari, radovanju kada jedni ili drugi izgube s kim god da igraju.
I dalje najbolje igram u takvim uslovima. Da li zato što sam tako odrastao, ne znam… Volim taj naboj, pune tribine. Čitao sam skoro da je Andrea Trinchieri ’izmerio’ da ekipa igra 30 odsto bolje.
To je sigurno tako, sa toliko treninga, priprema, ali ta energiju koja dolazi sa tribina, retko kada osećaš umor. Vraćaš se iz velikih minusa. Partizan i sada to pokazuje ove sezone, kao što se vratio protiv Maccabija, posle 24-25 poena zaostatka“.
Što se tiče reprezentacije, pre godinu i po na Eevropskom prvenstvu velika očekivanja sa Nikolom Jokićem u timu i poraz od Italije. Prošle sezone, srebro na Svetskom prvenstvu. Kako ste videli ta dva velika takmičenja? Kad smo verovali u zlato, doživeli smo krah, kad su očekivanja bila skromnija, malo je falilo za svetsku titulu.
„Osnova oba takmičenja je da je Italija bila ključ i neuspeha i uspeha. Poraz od Italije na Svetskom prvenstvu u Manili je došao u pravom trenutku. Loša utakmica Bogdana Bogdanovića je došla u pravom momentu.
On je mnogo puta u karijeri pokazao da ima karakter. Posle tog neuspeha od Azura, koji nas nije izbacio iz igre, nego možda i otvorio bolji put do finala, preuzeo je ekipu i doveo je na korak do zlata.
Mi na EP nismo imali popravni. Igrali smo izvanredno do te utakmice. To je sport i sigurno jako težak poraz za sve nas. Znam koliko nas je bolelo iz te generacije, ali mi je drago da je veliki broj igrača godinu dana kasnije došao do srebrne medalje“.
Olimpijske igre u Parizu narednog leta želja su Vladimira Lučića.
“Želja uvek postoji. Olimpijske igre su kruna svakog sportiste, pogotovo što nisam igrao nikada na tom takmičenju. Nema većeg motiva, ali poučen iskustvima, nažalost, poslednjih godinu i po, zaista se trudim da ne razmišljam uopšte, ne samo o reprezentaciji, nego i o klubu na neki duži period. I dalje sam u procesu vraćanja.
Ruka je sada na 70-80 odsto. Jedina želja mi je da budem zdrav i da ekipa bude uspešna i da u tome pomažem koliko mogu. Kada dođe vreme za razmišljanje o tome, videću“.
Je l’ bilo razgovara sa selektorom Svetislavom Pešićem?
„Kari je bio tu pre nego što sam doživeo povredu šake. Tada mi je rekao da me opet vidi kao kapitena reprezentacije za Svetsko prvenstvo. Bilo smo i kasnije u kontaktu, on živi ovde u Minhenu, viđam ga u dvorani, ali ni on sada verovatno nije spreman da vodi razgovore te vrste jer ne zna u kom ću stanju da budem za četiri meseca“.
Basketball Sphere predstavlja evroligaški podkast: Nebeska Udica
Ako volite Evroligu, onda je ovo pravi podkast za vas! U saradnji sa našim portalom, na You Tube kanalu “Nebeska udica” svake sedmice gledajte dva evroligaška podkasta: najava kola i analiza kola.
U najavi kola je tema svih devet utakmica Evrolige uz prognoze i “sigurice” za klađenje. Kada je reč o analizi kola, možete pogledati iz stručnog ugla šta su to napravili Crvena zvezda i Partizan. Tu još neke standardne rubrike poput teme sedmice, izjava sedmice, fantasy predloga i slično. Takođe, možete učestvovati u takmičenju i osvojiti evroligašku loptu i trenersku tablu.