Aljoša Mitrović je u razgovoru za “Mondo” podelio zanimljivu anegdotu iz Gruzije gde je tokom svoje karijere stigao do trofeja na čudan način.
I zaista izgleda neverovatno da je momak koji je bio deo Partizana na Final Fouru u Partizu 2010. godine svoj košarkaški “Curriculum vitae” ispunio na najzanimljiviji mogući način. Nakon evropskih angažmana igrao je u nekoliko azijskih zemalja od kojih je svakako Irak na pomen države najčudnije mesto. Upravo iz Iraka nosi jednu zanimljivu anegdotu, ali i iz Gruzije gde su on i saigrači umalo gađani sandalama.
Stranac je uvek na iglama
“Košarka je isto bila jedna vrsta navikavanja, jer sam došao iz Evrope. Nije bitno da li je to najviši ili neki malo niži nivo, imao sam sreću da iskusim to sve, u Evropi se svuda gleda timska igra i vodi se računa o detaljima koji su jako bitni za fundamentalnu košarku koju smo mi naučili da igramo.
Tamo ti se sve svede na zvezde, da se lopta da strancu i da stranac mora da postigne što više koševa kako ga bogati šeik ne bi maltetirao ili poslao kući posle utakmice. Mač nad glavom stalno! Tu sam prvi put video da neki igrači kojima ja ne mogu da priđem kvalitetom dobijali otkaze nakon mečeva sa 30 poena jer je neko iz kluba procenio da to nije dovoljno dobro i samo mu je uručio kartu za kući” – objasnio je Aljoša Mitrović.
Gruzijski Željko Obradović
U Gruziji mi je trener davao otkaz posle druge utakmice finala! Jako čudan čovek, on je gledao Željkove utakmice u Evroligi i kako vidi neku novu akciju, on potpuno promeni sve u igri. Jedne nedelje se igra sve za mene, druge nedelje sam u ćošku, treće neću ni da igram, bilo je prilično suludo.
Mi smo te godine imali tim da se objektivno prošetamo kroz ligu, međutim sa trenerovim manevrisanjem smo se baš mučili. Kao drugoplasirani smo ušli u finale i igrali smo sa ekipom koja je igrala najbolju košarku te godine – Kutaisijem. Ja to mesto pamtim samo po sivilu, ali i dvorani gde te tri hiljade ljudi pljuje i gađa svime što stigne. Samo što sandale ne skinu da te gađaju. Jedna lepa košarkaška atmosfera, ali stvarno jeste, to je stvarno lepo!
Prvu utakmicu tamo smo izgubili, drugu smo pobedili, na sveopšte čuđenje. Pri povratku na večeri smo seli na pečenje i kapiten ekipe se pobunio što je igrao malo. Onako, kapitenski. Zapretio je da neće da dođe sutra na trening, a onda je trener rekao: ‘Ako mi se on ne izvini, ja više nisam trener ekipe!’ Naravno kapiten se nije izvinio i nama se trener sutradan nije pojavio na treningu.
Imali smo tri dana između tih utakmica i za to vreme je pomoćnik koji je iz Srbije vodio ekipu. Na kraju smo namolili trenera da dođe i vodi utakmicu, ali je rekao da neće ništa da nam priča! Mi dobijemo tu treću utakmicu i umesto da završimo u Tbilisiju mi se vraćamo u Kutaisi da nas Gruzini gađaju čim stignu… Naš trener naravno u prvih deset minuta dobije dve apsolutno nepotrebne tehničke, ostavlja nas na cedilu, kao prava muškarčina i mi na inat pobeđujemo utakmicu” – opisao je dešavanja u Gruziji Aljoša Mitrović.