FIBA Svetsko prvenstvo po drugi put u istoriji održano je 1954. godine u festivalskom Rio de Janeiru.
Turnir se održavao na, tada novom stadionu “Marakani” i učestvovalo je 12 ekipa: domaćin Brazil i Sjedinjene Američke Države kao Olimpijski šampioni iz 1952. godine. Potom četiri najbolje kvalifikovane ekipe sa prvenstva Južne Amerike (Čile, Paragvaj, Peru i Urugvaj), tri učesnika sa FIBA Eurobasketa (Francuska, Izrael i Jugoslavija) i pozvani timovi iz Amerike (Kanada), te Azije (Filipini i Tajvan).
Svetski šampion iz 1950. godine, Argentina nije imala priliku da odbrani titulu jer nije učestvovala na prvenstvu Južne Amerike 1953. godine. Bio je to jedini put da šampion nije branio titulu svetskog prvaka. Drugi put to se dogodilo 1994. godine i sankcija za koje svi znamo, uvedenim Saveznoj Republici Jugoslaviji.
Budući da je turnir održavan tokom Hladnog rata, nije bilo ni reprezentacija iz Istočnog bloka. Samim tim ni najveće pretnje po Amerikance – Sovjetskog saveza. I pored toga, turnir je bio prilično kompetitivan.
Peoria Caterpillars i prvo FIBA zlato za Ameriku
Timovi su bili podeljeni u četiri grupe po tri tima, a dve najbolje rangirane ekipe nastavljale su u doigravanje za plasman od 1. do 8. mesta. Poslednjeplasirani su se u zasebnoj grupi borili za pozicije 9-12.
SAD, Brazil i Urugvaj zabeležili su maksimalan učinak (2-0) u svojim grupama, dok su Tajvan i Izrael napredovali iz izjednačene grupe D. Američku reprezentaciju predstavljala je ekipa Peoria Caterpilars. Na kraju su osvojili trofej savladavši domaćina Brazil u poslednjoj i odlučujućoj utakmici sa 62:41.
Ovo je bio prvi trofej u FIBA takmičenjima za SAD.
Kirby Minter (br. 12 na slici) iz SAD-a dobio je nagradu za najkorisnijeg igrača turnira. On je predvodio Amerikance sa 11,1 poenom u proseku. U prva četiri meča beležio je tada impresivnih 16,3 poena po susretu.
Za mnoge je najbolja utakmica turnira bio je susret između Amerikanaca i Urugvaja. Reprezentacija SAD-a koja je sve prethodne utakmice dobila sa dvocifrenom razlikom, nije mogla da se nosi sa legendarnim Oscarom Mogliom i Martinom Larom. Obojica su postigli po 23 poena. Urugvaj je gubio 30-26 na poluvremenu i gubio je samo koš razlike na 9 minuta do kraja.
Ipak, Catepliarsi su uspeli da zatvore utakmicu (64:59) zahvaljujući Bertramu Bornu koji je postigao 15 poena, odnosno Richardu Retherfordu koji je dodao 14 poena.
Legenda na klupi i lider na terenu
Plasman za jedno mesto viši nego u Buenos Airesu četiri godine ranije nije prikazao pravu sliku Jugoslavije, a najveći “krivac” za to je meč sa Urugvajom.
Košarkaše Jugoslavije na ovom turniru sa klupe je predvodio legendarni Aleksandar Nikolić, a na terenu to je bio Slovenac, Bogdan Müller.
On je sa ljubljanskom Olimpijom pet puta osvojio naslov državnog prvaka, a potom pokazao svu raskoš svog talenta u ,”božijem gradu”. On je na ovom turniru bio najbolji strelac reprezentacije Jugoslavije i prosečno je beležio 11,3 poena po susretu.
Ostatak ekipe “Plavih” činili su: Milan Bjegović, Vilmoš Loci, Mirko Marjanović, Đorđe Andrijašević, Borislav Ćurčić, Đorđe Konjović, Dragan Godžić, Boris Kristančič, Aleksandar Blašković, Lajoš Engler i Milan Blagojević.
Jugoslavija se nalazila u grupi C sa Francuskom i Urugvajem, gde su izabranici Aleksandra Nikolića doživeli dva poraza. Međutim do pobede protiv Urugvaja ih je delilo nekoliko sekundi, ili su bar tako mislili?
Sećajući se utakmice sa Urugvajem, koja je direktno odredila naš kasniji plasman, legendarni profesor Nikolić je svojevremeno pričao:
,,Finiš utakmice smo dočekali sa prednošću od dva poena. Kako tada nije bilo ograničeno vreme držanja lopte, imali smo je u rukama do kraja meča i počeli da slavimo. Sa zapisničkog stola su nas, međutim, obavestili da je rezultat nerešen!”
Krađa zapisničkog stola
Do incidenta je došlo jer zapisnički sto nije upisao dva poena centru “Plavih” Mirku Marjanoviću. Pošto u to vreme nije bilo semafora i ostalih “pomagala” Jugoslavija je ostala uskraćena za dva poena i konačni rezultat je glasio 51:51.
Intervencije rukovodstva saveza bile su uzaludne. Odigran je produžetak od pet minuta u kojem su Urugvajci slavili 4:1. Greška zapisničkog stola koštala je Jugoslaviju boljeg plasmana, jer je trebalo da bude, u najgorem slučaju, osma.
Ovako, oni su se preselili u utešnu grupu u kojoj su još bili Peru, Čile i Paragvaj. Protiv Perua je ostvarena prva pobeda na Mundobasketu (86:84). Meč na kojem je Bogdan Müller postigao 21 poen donela je Jugoslaviji pretposlednje mesto na prvenstvu, ali nagovestila da se igra ozbiljna košarka u ovom delu Evrope.
Priča o selektoru Silvi, neverovatnom potezu Mumara, legendi o Loyzagi i istorijskom uspehu Filipina
Tim koji su Filipini sastavili za FIBA Svetsko prvenstvo 1954. godine smatra se najboljim u istoriji te zemlje. Jedan od najzaslužnijih za uspeh ove nacije u tom periodu bio je selektor Herminio “Herr” Silva. On je imao reputaciju izvanrednog taktičara, što se potvrdilo na Azijskim igrama gde su osvojili zlatnu medalju.
Međutim, u vreme početka Mundobasketa, Silva je bio veoma bolestan, ali nije želeo da to saopšti timu. U poslednjoj utakmici turnira protiv Urugvaja, nije bio u stanju da vodi utakmicu pa ga je zamenio kapiten tima Lauro Mumar s obzirom da Silva nije imao asistenta.
Kada već pominjemo Mumara, i on je imao neverovatan momenat tokom turnira. U pobedi protiv Francuske (66:60) koja je bila ključna za osvajanje bronzane medalje, on je postigao jedno od odlučujućih polaganja na meču. Ništa to ne bi bilo neubičajeno da neposredno pre prodora nije pljunuo u lice francuskog centra Jean-Paul Beugnota.
Dok je Beugnot brisao oči, Mumar je samo prošao nečuvan na polaganje. Godinama po završetku turnira, ova dogodovština je prepričavana u Filipinima, a i sam Mumar je priznao kako je to namerno učinio.
Kada bi otišli u Manilu, a verovatno i bilo koji drugi grad na Filipinima, teško da bi sreli osobu koja ne zna priču o Carlosu Loyzagi, poznatijem kao “The Big Difference” koji je bio apsolutni lider ekipe na parketu, uz ispomoć kapitena Mumara.
Nakon što su grupnu fazu završili sa 1-1, Filipinci su odigrali nekolicinu odličnih utakmica u drugoj rundi zbog čega su uostalom i osvojili već pomenutu bronzanu medalju. Ipak, u pamćenju ostaje i poraz od SAD-a.
Azijska ekipa je gubila 25:22 na poluvremenu, da bi na startu drugog dela napravili seriju 9:1 i poveli 31:26. Činilo se da bi možda mogli do najveće pobede u istoriji do tada, ali ipak Amerikanci su bili prevelik “zalogaj” za borbene Filipince i velikom serijom su došli do preokreta i pobede (56:43).
I dan danas, nijedan azijski tim nije ponovio rezultat iz 1954 godine. Legendarni Loyzaga, predvodio je tim u ovom istorijskom pohodu na bronzu sa 16,4 poena po utakmici i bio je jedini Filipinac u najboljoj petorki turnira.
Snajper zvani Carl Ridd
Najviše poena na Svetskom prvenstva u Riju postigao je Urugvajac Oscar Moglia – 168. Kanađanin Carl Ridd je sa 164 poena bio drugoplasirani. Ridd je međutim postigao najviše poena na jednom susretu – 37, u meču u kojem su Filipini savladali Kanadu sa 83:76.
Prvu petorku turnira činili su: Amerikanac Kirby Minter,, brazilski duo Zenny de Azevedo “Algodao” i Wlamir Marques, pomenuti Urugvajac Oscar Moglia, te Carlos Loyzaga.