Kevin Punter je apsolutno zasluženo dobio poverenje trenera Željka Obradovića da bude kapiten Partizana. Sada je idealno vreme da to opravda.
Pričati o tome koliko je rada i odricanja potrebno kako bi najtrofejniji evropski stručnjak svih vremena odabrao Amerikanca za kapitena? Sasvim suvišno. Čuli smo nekolicinu priča o tome kako je Kevin Punter primer u svakom smislu. Neko ko poštuje tuđe vreme, a ono svoje odvaja na rad, rad i samo rad.
Ako je sasvim zasluženo dobio dodatni teret na svojim leđima u vidu kapitenske trake, činjenica je da opravdano trpi kritike. Već neko vreme deluje kao da broj sedam na dresu ne nosi onaj igrač iz prethodne sezone. Da je doneo mnogo toga? I te kako jeste. Da li je u ovoj sezoni na neki način i odneo nekoliko pobeda? Pa, bićemo sasvim pošteni i reći da jeste.
Odlike kapitena
Počnimo od samog početka. U jednom trenutku neko ko uopšte nema pojma šta je to Evropa. O razlikama u igri preko bare i na Starom kontinentu izlišno je trošiti reči. O kulturološkim razlikama, načinu života i svemu onome što nosi evropska tradicija mogli bi pisati knjige. Ali to je sada manje važno.
Ne možemo preskočiti podatak da je vodio AEK do trofeja FIBA Lige šampiona. Ni da je isti taj trofej podigao samo godinu dana kasnije kao MVP takmičenja, ovaj put u crno-belom dresu Virtusa iz Bologne. Onaj prvi crveno-beli dres nije bio Crvene zvezde, već Olympiacosa. Ali da preskočimo i to poglavlje.
Kada je prvi put došao u Beograd, zadužio je opremu tima s Malog Kalemegdana. Mnogi mu za sve ove godine u Partizanu zameraju što u nekoliko navrata nije napravio faul. Crveno-bela strana brda mu i dalje pamti faul koji je napravio u finalu Kupa Radivoja Koraća. Faul u napadu, koji je omogućio Partizanu veliki preokret i Žućkovu levicu u tribinama. Isti onaj pehar čiju je dodelu tužno gledao sa strane, ovaj put kao igrač Partizana, dok igrači Crvene zvezde slave prvi ovosezonski trofej.
Vratimo film još malo unazad. Grad mode, glamur, porodica Armani i Kevin Punter. Milano na šut od plasmana u finale Evrolige protiv Barcelone. Znate li ko je preuzeo odgovornost? Nije pogodio, ali nije ni odustajao.
Na kraju te sezone zazvonio je telefon, a na drugoj strani dobro poznato ime – Željko Obradović. Znate li kada bi došao u Partizan da nije bilo tog poziva? Nikad. Uprkos tome što je nedavno govorio o dobroj finansijskoj ponudi iako je neophodno da se spusti stepenik niže i zaigra Evrokup. Ipak, onaj cilj u daljini je u njemu probudio glad. Glad koja ga vodi i danas.
Kevine, faul!
Nije ga napravio protiv Bayerna, iako je tu rečenicu osim trenera Obradovića verovatno izgovorio preko 20 hiljada ljudi. Kevine, faul! Ipak, nekoliko sekundi posle, preuzimanje u odbrani, Frank Kaminsky protiv Sylvaina Francisca. Polazak u dribling, step back, trojka. Na isti onaj koš gde je prije skoro deset godina pogodio Nolan Smith. Na istoj polovini terena gde je trojku za pobedu slavio Nemanja Nedović. Nije sportski posustati, ni nakon svih tih šuteva koji su dvoranu znali zaviti u crno.
Simbolike radi, sećate li se prošlosezonske utakmice u Vitoriji? Tri razlike, 13 sekundi do kraja, Markus Howard ima loptu. Zach LeDay i Kevin Punter posmatraju rivala, ali ne prave faul. Naredni frejm, zvuk mrežice i sirene koja označava kraj utakmice, produžetak. Zatim poraz.
I ima mnogo istine u tome da se iz poraza uvek mnogo više uči nego iz pobeda. Istina je i u čuvenoj da je ponavljanje majka znanja. Kada je Partizan u pitanju, najveća istina ogleda se u tome da je Parni valjak sve lekcije naučio na teži način i da vremena za ponavljanje više nema. Očigledno ima nešto i u tim crno-belim bojama, jer istorija nas je mnogo puta naučila da kada je Partizan u pitanju stvari mogu biti ili crne ili bele boje. Retko kada je istina na sredini.
Mentalitet
Jasno je da se od prošlosti ne živi. Niti će ikada. Sve što ostaje jesu one anegdote i priče za kafanskim stolom. E sećaš li se kada je Kevin Punter pogodio onu trojku? Sada se i vi čitajući ovo pitanje zamislite: “Čekaj, na koju trojku misli, pogodio ih je više od jedne?”
Suvišno ih je sada i nabrajati, jer od prošlosti se ne živi. Možda je od svih tih trojki važnije prisetiti se pojedinih detalja koji oslikavaju mentalitet ratnika, nekoga ko nikada ne odustaje i ko će u svakom trenutku pružiti svoj maksimum.
Jedna od takvih priča ogleda se u scenariju koji je usledeo nakon trojke za pobedu u prvom četvrtfinalnom duelu protiv Real Madrida. Možda se još bolje prisetiti i reči koje je izgovorio Kevin Punter pred polazak u prestonicu Španije.
“Ne idemo na napravimo jedan brejk, idemo da pobedimo obe utakmice” – iako sada zvuči kao kafanska priča, stvarno je to izgovorio. Ono što je usledelo nakon trojke za pobedu i prvi brejk u Madridu bilo je još upečatljivije: “Ovo je samo jedna pobeda, posao nije završen.”
Bela strana medalje. Ona crna, njoj smo svedočili u finišu druge utakmice kada je Partizan pobedio, ali izgubio. Nećemo ići u detalje, jer nije ni mesto, a ni vreme. Kapiten crno-belih “oprao je svoje grehe” u majstorici finalne serije ABA lige. Naravno da će zauvek ostati večito pitanje “Zašto je odreagovao na prljavu provokaciju kreiranu od strane majstora u tome?”
Lako je biti general posle bitke, ali treba biti pošten, pa reći. Na identičan način odreagovao je svako ko se ikada pronašao u sličnoj situaciji. I nebitno da li se radilo o četvrtfinalnoj utakmici Evrolige ili o takmičenju osnovnih škola. Setite se ovoga svaki naredni put kada neko kaže “da ne treba dati na sebe”. Mentalitet mu to nije dopustio.
Statistika kaže…
Možda se i suviše često oslanjamo na to šta kaže statistika. Na kraju dana, ako si pobednik, koga briga šta kažu brojevi? Ukoliko si poražen napustio parket, da li bilo kome znači informacija u vidu procenata šuta da ste bili bolji nego rival, ali ste morali pružiti ruku i čestitati?
Naravno da statistika kao nauka doprinosi razvoju mnogih detalja, ne samo u sportu. I to nije tajna. Ipak, možemo i tim da se vodimo. Na 29 odigranih utakmica gde je prosečno na parketu provodio skoro 29 minuta statistički parametri kažu sledeće: 14,7 poena, 2,4 skoka, 2,2 asistencija i 1,2 ukradena lopta po utakmici. Procenti šuta za dva više pristojnih 51%, za tri 38,5% i sa linije penala 90%. Prosečan indeks korisnosti – 13,3.
Ne zvuči tako loše? Ipak, to su samo brojevi. Po onome što smo imali priliku da gledamo u ovih 29 kola, svima je apsolutno jasna jedna stvar. Kevin Punter može mnogo više. Ipak, najvažnije u celoj priči jeste spoznaja da je američki košarkaš i te kako svestan toga.
Kevine, vreme je…
Velika većina Partizanovih pristalica zaboravila bi sve ove procente, loše utakmice, propuštene prilike da se napravi faul, promašene trojke za pobedu kao što je bila ona protiv Bayerna ili onaj šut sa poludistance u Bologni pre nego je usledeo preokret. Pod jednim uslovom.
Da Partizanov kapiten odigra utakmicu dostojnu odgovornosti koju ima. Ne samo prema sebi, saigračima ili treneru Obradoviću. Već prema svemu onome što je pokazivao u dosadašnjem delu karijere. Da posle svakog pada pronađe novi način kako bi osetio da je živ. Kada izazove kolektivno ludilo u dvorani gde se nalazi preko 20 hiljada ljudi, a lopta u tom trenutku prođe kroz obruč i proizvede zvuk mrežice s kojim se ne može meriti ništa na svetu.
Kevine, vreme je… Ti si na potezu.