Milan Danilović je u intervjuu za “Basketball Sphere” govorio o tome kako je sve počelo i zbog čega se odlučio da odabere put košarkaškog sudije.
Posao koji sa sobom nosi ogromnu odgovornost i poziv na koji se malo ko odluči. Kako to izgleda nositi se sa pritiskom terena, uz činjenicu da postoji mogućnost i epitet “dežurnog krivca” na svakom susretu čuli smo iz perspektive najmlađeg na listi arbitara u novoj sezoni ABA lige.
Sve je počelo iz ljubavi prema košarkaškoj lopti i nama omiljenom sportu. Rezultiralo je bez primarno željenog dresa, ali u okruženju kakvom se prvobitno i nadao Milan Danilović. Deliti pravdu nije lagan zadatak u bilo kojem kontekstu, ali kada se radi nešto prema čemu postoji posebna vrsta emocije, onda i “večiti” derbi nije nešto nemoguće. Put do toga će biti dug, ali naš sagovornik ne krije ambiciju da se pronađe u takvom okruženju.
“Put kojim se ređe ide…”
Scott Peck je za svoj best-seller upotrebio naziv koji se može koristiti u mnoštvu situacija, pa tako i u ovoj. Malo ko od malih nogu sanja da postane košarkaški sudija, a to nisu bili snovi niti najmlađeg sudije na listi regionalnog takmičenja. Počelo je na neki neobičan način i reklo bi se sticajem okolnosti u datom trenutku, što mu se u krajnjoj liniji i dopalo.
“Sve je krenulo od perioda ranog djetinjstva dok sam još uvek trenirao košarku. U lokalnom klubu smo pohađali školu košarke kod trenera Predraga Vranješa i desila se situacija da sam se povredio. Tada su svi dolazili na treningi i povređeni, pa makar da gledaju, te posmataraju drugare u trenerci pored terena.
Trener je na jednom takvom treningu morao da izađe, pa je mene zadužio da sudim dok nije tu. Onda je postalo uobičajeno da ja sudim, a već u godinama koje su dolazile i u periodu srednje škole sudio sam prijateljske utakmice. Potom i one zvanične, pa je ostatak priče bio prirodan sled događaja” – rekao je Milan Danilović na početku razgovora.
Uzori
Postoje mnogi stvari za koje se stepenici mogu “preskočiti”, ali iskustvo je nešto što svako sam mora osetiti na svojoj koži kako bi se razvijao na pravi način i pomerio sopstvene limite. Tako saveti onih starijih uvek dobro dođu, a mladi i perspektivni sudija ne krije dva imena starijih kolega koji su mu u mnogome pomogli tokom svih njegovih sudijskih koraka.
“U suđenju sam imao više uzora. Meni su kolege uvek govorile da svakog saslušam, pa prihvatim ono što je meni značajno. Skenirao sam evroligaške sudije, gledao njihove pokrete, postavljanje na terenu, te sam upijao materiju. Ništa od toga svakako ne bi bilo moguće ako ne bih spomenuo naše sudije, Dragana Porobića i Bojana Jovanića. Oni su mi bili mentori u značajnom periodu mog sazrevanja, te sam se uz njih izgradio.”
Nivo takmičenja kao značajna stavka
Kristalno je jasno da put do ABA lige zahteva upravo iskustvo i neke detalje koji se ne mogu naučiti preko noći. Zbog toga nižerazredni rangovi takmičenja posluže da se svaki sudija “prekali”. Posle toga, prema rečima našeg sagovornika sve ide mnogo lakše:
“Mislim da će se velika većina mojih kolega složiti sa mnom, što je veći nivo takmičenja, na neki način je lakše suditi. Igrači su taktički i tehnički pripremljeniji, a samim tim se možeš bolje spremiti za sve situacije na terenu. Tako se smanji i broj onih neočekivanih dešavanja, za normalne tokove košarkaške utakmice.
Igrači su vrlo visokog kvaliteta, sa neke strane je lakše suditi, a s druge strane veća je odgovornost i imaš mnogo manje prostora za grešku. Moje je da idem korak po korak, s obe noge na parketu. Tu sam da učim, a vreme će pokazati šta i kako dalje.
Velika je čast i zadovoljstvo pre svega doći do takmičenja kao što je ABA liga. Bez lažne skromnosti, mogu reći da je to veliki uspeh. Naravno da se neću zadovoljiti i zaustaviti se na toj stepenici. Čovek u svakom zanimanju uči sve vreme, jer kada toga više nema, onda više i ne postoji mogućnost da se napreduje. Uzbuđen sam i srećan, zaista jedva čekam početak sezone, te svoju prvu utakmicu.”
Najveći izazov u dosadašnjem delu karijere
Milan Danilović je redovno delio pravdu u Premier Ligi Bosne i Hercegovine, kao i u Prvoj ligi Republike Srpske. Zanimalo nas je šta je za njega do trenutka kada je postao deo liste sudija ABA lige bio najveći izazov u dosadašnjem delu karijere.
“Nisam imao nekih neprijatnih situacija i dešavanja da se zapitam da li je ovo pravi poziv. Najteža utakmica koju sam sudio je druga finalna u prvenstvu Bosne i Hercegovine. Igrali su banjalučki Borac i Igokea u dvorani Borik. Ne zbog toga što su bila neka neplanirana dešavanja, već je finale bilo u pitanju. Kada se igra za trofej, pa zbog same važnosti meča, sve je na neki način drugačije.”
Osim toga, on je imao čast da deli pravdu tokom međunarodnog turnira povodom 50. godina postojanja Igokee. Tada je sudio domaćoj ekipi u okršaju protiv Galatasaraya:
“S nekog drugog aspekta, trebalo mi je neko vreme i na utakmici koju su odigrali Galatasaray i Igokea. Treba neko vreme dok igrači osete da ti mogu verovati, ali svakako sam uživao i to je za mene predstavljalo nešto veliko.”
Kako izgleda sudijska priprema za utakmicu?
Tokom najave timova za ABA ligu naš sagovornik bio je i Jaka Blažič. Prema rečima slovenačkog internacionalca za sve utakmice se igrač može maksimalno pripremiti, ukoliko postoji dovoljno želje.
Milan Danilović i njegove kolege takođe obavljaju određenu pripremu za svaki meč. Skauting je nešto čemu se pridaje na značaju, kao i sam sastanak u svlačionici pred utakmicu:
“Ne priprema se za meč samo na dan odigravanja. To počne već dobijanjem nominacije za meč. Ostvari se komunikacija sa kolegama s kojima sudiš. Ja obično pogledam po dve prethodne utakmice obe ekipe. Izvučem neke stvari da se mogu pripremiti za situaciju koju mogu očekivati na parketu. Gledamo karakteristike za svakog igrača. Kao što treneri prave skauting za protivnike, tako i mi radimo, ali iz ugla sudije. Naš cilj je da budemo spremni na terenu.
U svlačionici obavimo pre-game sastanak, prođu se svi aspekti suđenja košarkaške utakmice. Kriterijum, ponašanje trenera i ekipa, nesmotrene situacije koje se mogu desiti na utakmici. Večita taboo tema je nesportska greška u poslednjim sezonama, pa se posebno posvetimo i tome. Polja odgovornosti kao i zone odgovornosti, posmatranje zapisničkog stola, semafora i svih onih detalja koji su ključni u pripremi da se neka utakmica dobro odsudi. Mislim da je zaista teško dobro odraditi svoj posao bez takvog vida pripreme” – opisao je Milan Danilović.
Ciljevi u daljini
Kao što mladi igrači sanjaju da zaduže dres nekog njima omiljenog kluba, svakako i da sudije imaju svoje želje. To im služi kao dodatna motivacija i pokretač u poslu kojim se bave, tako da naš sagovornik nije krio svoju ambiciju.
“To bi svakako bio beogradski derbi. Nevažno ko bi bio domaćin, Crvena zvezda ili Partizan. Mislim da je to san svakoga ko je odrastao na ovom podneblju. Nebitno da li bio igrač, trener, sudija, pomoćni sudija, svakome je ta utakmica vrhunac nečega što se na našim prostorima može dostići. Za nešto dalje, Evroliga i Final Four su ciljevi u daljini, što svakako predstavlja dodatni motiv u svakom pogledu” – zaključio je na kraju razgovora Milan Danilović.