Evroliga se vraća 5. oktobra kada će početi sezona 2023/2024, a Basketball Sphere vam predstavlja Power Rankings po izboru naših novinara.
U ovom članku, osvrnućemo se na svih 18 učesnika, kao i na to šta su radili preko leta i kako im ekipe trenutno izgledaju. Jasno, uz rangiranje svake od njih.
1) REAL MADRID
Real Madrid je na sveopšte iznenađenje osvojio Evroligu prethodne sezone. Ne zato što nisu imali kvalitet za tako nešto, nego zato što od oktobra do početka maja nisu delovali kao tim koji će se popeti na krov Starog kontinenta. Bili su na kolenima u četvrtfinalu protiv Partizana, ali sve se promenilo za Chusa Matea i njegov tim od trenutka kada se dogodio veliki incident u završnici druge utakmice serije sa crno-belima.
Taj trofej je značio da će Mateo i u sezoni ispred nas dirigovati “Los Blancosima”, a na raspolaganju će imati manje-više identičan sastav. Real Madrid je zadržao sve nosioce igre, uz povratak Facunda Campazza. Više nisu tu Nigel Williams-Goss, Adam Hanga, Anthony Randolph i Petr Cornelie, ali niko od njih nije imao presudan uticaj na igru “Kraljevskog kluba”.
U igri Real Madrida će se ponovo sve vrteti oko Waltera Tavaresa. Centar Zelenortskih Ostrva je igrač koji pravi najveću razliku u Evroligi. Skoro ga je nemoguće braniti 1 na 1 što iziskuje dosta različitih odbrana koje se moraju primenjivati kako bi se Tavares usporio na bilo koji način. Mario Hezonja je u finišu prošle sezone pronašao svoju ulogu u timu, dok je Džanan Musa u prvom delu takmičarske godine bio impresivan. Od obojice se očekuje da pronađu još veći kontinuitet u svojoj igri.
Kombinacija Gabriel Deck–Guerschon Yabusele čini možda i najdominatniji tandem na poziciji krilnog centra u ovom takmičenju, dok iskustvo koje poseduju Rudy Fernandez, Sergio Llull i Sergio Rodriguez dolazi do izražaja onda kada je to najpotrebnije. Kada se sve to ubaci sabere, onda je jasno zašto Real Madrid u sezonu ulazi kao prvi favorit da ponovo osvoji Evroligu.
2) MONACO
Monaco je tokom leta napravio pravi boom na evroligaškom tržistu. Akvizicija Kembe Walkera je nešto što niko nije očekivao i sigurno će predstavljati najzvučnije ime koje je stiglo iz NBA u Evroligu u prethodnoj deceniji. U startu se postavlja pitanje kako će Mike James i on da se uklope zajedno, ali to su već slatke muke na kojima će se naći Saša Obradović. Tu su i dalje Elie Okobo i Jordan Loyd, iako će bivši plejmejker Zenita i Crvene zvezde da propusti početak sezone. Sve u svemu, “Kneževi” imaju daleko najdominatniju vanjsku liniju u takmičenju, makar na papiru.
Za Monaco je pohvalno i to što ne preskaču stepenice. U prvoj evroligaškoj sezoni su napravili blago iznenađenje ulaskom u četvrtfinale, a u prethodnoj kampanji su napravili još jedan iskorak. Nisu krili da im je cilj bio Final Four i taj cilj su ostvarili. Sasvim prirodno, naredni zadatak je osvojiti najelitnije košarkaško takmičenje na kontinentu, a složili su tim koji im daje za pravo da se tome nadaju.
Pored dolaska Walkera, Monaco je proširio rotaciju i na ostalim pozicijama. U trenutku kada je Adrien Moerman dobio otkaz prošle godine, rotacija je u jednom trenutku spala na osam-devet igrača i jasno je da ne žele sebe opet dovesti u neku sličnu situaciju. Mam Jaiteh će konkurisati na poziciji centra sa starosediocima Dontom Hallom i Donatasom Motiejunasom, dok je odbrana upgradeovana sa čovekom zadatka Terryem Tarpeyem. Iz Real Madrida je stigao Petr Cornelie, a John Brown, Yakuba Ouattara i Alpha Diallo su i dalje tu. Na svakom mestu u timu imaju po minimalno dva kvalitetna igrača i sve osim karte za Berlin u maju će biti veliko razočaranje. A jasno je da se neće zadovoljiti ni samim odlaskom u prestonicu Nemačke.
3) FENERBAHCE
Fenerbahce je imao mnogo uspona i padova prošle sezone. Počeli su fenomenalno, potom dva meseca “nisu mogli nikoga pobediti” kada su se Johnathan Motley i Scottie Wilbekin povredili, da bi ponovo u doigravanju zaigrali odlično i da Kostas Sloukas nije pogodio ono što je pogodio u trećoj utakmici četvrtfinala, verovatno bi Dimitris Itoudis doveo “Žute kanarince” do Kaunasa. Serijal “usponi i padovi” je završen tako što ih je Anadolu Efes izbacio u polufinalu domaćeg prvenstva ostavivši ih bez trofeja u sezoni.
Posebno je upečatljivo bilo to što je Itoudis od marta rotaciju “skresao” na osam igrača. Svi oni u koje je izgubio poverenje su “iselili” iz Istanbula tokom leta. Motley će u sezoni ispred nas imati ispomoć u vidu Georgiosa Papagiannisa i Sertaca Sanlija što će grčkom stručnjaku dati dosta prostora za kombinatoriku na unutrašnjim pozicijama. Backup Nigelu Hayes-Davisu biće Nate Sestina koji je imao više nego solidnu sezonu u Turk Telekomu. U vanjskoj liniji nije bilo previše promena. S obzirom da je Raul Neto završio sezonu pre nego što je ona i počela, Yam Madar će biti jedini “novi”. Nick Calathes je ostao, baš kao i Tyler Dorsey iako su obojica bili na izlaznim vratima.
U finišu sezone, odbrana koju su igrali Hayes-Davis i Dyshawn Pierre je bila oslonac Fenerbahcea. Ovom timu je neophodno mnogo više sigurnih poena od vanjskih igrača. Marko Gudurić, Wilbekin i Dorsey moraju u kontinuitetu da prikazuju više jer ako njihova produkcija ne bude još bolja, onda i Fenerbahce teško može očekivati uspešniji epilog u Evroligi u drugoj Itoudisevoj sezoni. Jednostavno, ima boljih od njih… I taj broj je veći od četiri.
4) MILANO
Milano je u prethodnu sezonu ušao sa najvišim mogućim ambicijama. Na papiru su imali izuzetno moćan tim i sav hype oko njih je potrajao mesec dana. Od trenutka kada su se dva ključna igrača povredila (Kevin Pangos i Shavon Shields), napad se ugasio. Ostali su bez dva glavna ball handlera, a zamene su prekasno stigle. Iako je tokom decembra i januara tim Ettorea Messine statistički igrao najbolju odbranu u Evroligi, ni to nije sprečilo poraze u serijama. To najbolje opisuje koliko je napad bio kriminalan. Na kraju je makar osvojena Serie A, pa ostaje bar neki pozitivan utisak.
Tokom leta, mnogi timovi su pokušali da dovedu Nikolu Mirotića. Stvar sa Partizanom je faktički bila završena, ali na kraju je pomenuti igrač završio u “gradu mode”. Na pozicijama “četiri i pet”, tu su još Nicolo Melli, Johannes Voigtmann, Kyle Hines, Alex Poythress i veoma perspektivni Ismael Kamagate. Kada se sve realno sagleda, Messina će na raspolaganju imati verovatno najmoćniju unutrašnju liniju u Evroligi.
Shields i Pangos su i dalje tu, kao i Billy Baron za kojeg nema odbrane kada uđe u seriju pogođenih šuteva za tri poena. Maodo Lo je potpisan kako bi se sprečio “prošlogodišnji scenario” u slučaju neočekivanih povreda, dok je i Stefano Tonut neko ko može igrati sa loptom. Ne treba zaboraviti ni Devona Halla koji je veoma često bio Messinin “čovek od poverenja” u ključnim trenucima utakmica. Milano opet u sezonu ulazi sa istim ambicijama kao prošle godine… Giorgio Armani je uložio mnogo i želi da vidi kako njegov klub podiže evroligaški pehar u maju.
5) OLYMPIACOS
Ispred Olympiacosa je jedna sezona sa mnogo upitnika. Georgios Bartzokas je u prethodne dve godine oba puta proglašen za najboljeg trenera Evrolige i to sa razlogom. Crveno-beli iz Piraeusa budžetom ne spadaju u pet najmoćnijih klubova Starog kontinenta, a u maju su bili jednu loptu udaljeni od titule. Pojam “timska košarka” verovatno najviše se veže za Olympiacos gledajući sve timove koji učestvuju u Evroligi. U napadu lopta odlično kruži i uvek se traži čovek u najboljoj poziciji, dok je lošeg defanzivca u timu nemoguće naći.
Ipak, sada su napravljene ogromne promene u igračkom kadru. MVP Sasha Vezenkov više nije tu i njegove poene, kreaciju i maštovitost biće skoro pa nemoguće nadoknaditi. Olympiacos se “kockao” tako što je na njegovo mesto potpisao Lukea Sikmu koji je karakteristikama verovatno najsličniji bugarskom krilnom centru, ali kvalitet bivšeg igrača berlinske Albe teško da je i približan onome koji je prikazivao Vezenkov u poslednje tri sezone. Nema više ni Kostasa Sloukasa čiji “tihi sukob” sa Bartzokasom je završio tako što je izveo “Spanoulisev potez” samo u kontra smeru. Teško je opisati tu količinu mržnje koja će sliti sa tribina “Mira i prijateljstva” kada se Sloukas prvi sledeći put pojavi na parketu…
Kako će izgledati napad Olympiacosa bez Sloukasa i Vezenkova, dva najproduktivnija igrača…? Pa vreme će pokazati. Nigel Williams-Goss i Nikola Milutinov su se vratili, ostali su Thomas Walkup, Kostas Papanikolau, Shaq McKissic i Moustapha Fall, dok se Giannoulis Larentzakis vraća posle odličnog Svetskog prvenstva za Grčku. Individualnim napadačkim kvalitetom, Olympiacos je miljama iza Real Madrida, Barcelone i Monaca. Način na koji im se mogu suprotstaviti je bolja odbrana i sve ono dobro što su radili u napadu prethodnih sezona. Epilog može biti još jedan put na Final Four, ali isto tako ne bi bilo senzacionalno ako recimo Olympiacos ne vidimo uopšte u play-offu. Na kraju dana, Sikma nije Vezenkov, a Williams-Goss ne poseduje Sloukasovu magiju i virtuoznost.
6) BARCELONA
Kada je Barcelona 2019. godine potpisala Nikolu Mirotića, a potom godinu kasnije dovela i Sarunasa Jasikeviciusa, nije bilo dileme oko toga šta su ambicije. Litvanski stručnjak je imao tri sezone da evroligaški pehar smesti u vitrine Blaugrane, međutim nije uspeo u tome. Dva poraza od Real Madrida u polufinalima i jedno izgubljeno finale od Anadolu Efesa su značila da je vreme da Katalonci “udare” dugme za reset. Ni rutinski osvojena titula Endesa lige nije spasila Jasikeviciusa, baš kao ni Mirotića iz čijeg ugovora je Barcelona odlučila da izađe.
Pomalo iznenađujuće, Barcelona je odlučila da za novog trenera angažuje Rogera Grimaua. Klupska legenda i bivši kapiten nema previše iskustva na ovoj poziciji, ali igrači su pozitivno dočekali uvou promenu. Iako se najavljivalo da će uslediti potpuna rekonstrukcija rostera, to se nije desilo. Osim Mirotića, niti jedan član startne petorke iz prošle sezone nije otišao. Tu su i dalje Nicolas Laprovittola, Tomas Satoransky, Nikola Kalinić i Jan Vesely, baš kao i Alex Abrines, Rokas Jokubaitis i Oscar da Silva.
Kada se radi o pojačanjima, Willy Hernangomez bi trebalo da uskoči u “Mirotićeve cipele”, a tu je i Jabari Parker koji će imati prvo evropsko iskustvo posle dosta problema sa povredama u proteklim godinama. Španski reprezentativci Dario Brizuela i Joel Parra će proširiti rotaciju, dok bi i mladi James Nnaji mogao naći određene minute. Barcelonu sigurno analitičari neće staviti u krug glavnih favorita kao prethodnih godina iako kvalitet uopšte nisu slabiji. Štaviše…
7) PARTIZAN
Po završetku prethodne sezone, navijači Partizana su imali pomešana osećanja. Osvojena je ABA liga prvi put nakon 10 godina i samim time se sezona smatra više nego uspešnom, ali ostala je velika žal za propuštenom šansom u četvrtfinalu Evrolige. Eliminacija od Real Madrida nakon dva uzastopna breaka u prestonici Španije je sigurno u mislima svih igrača, ali to je i dodatna motivacija za sve ono što predstoji u evropskom takmičenju u narednom periodu.
Ključan posao za Partizan tokom leta je bio da zadrži dva stuba ovog projekta i u tome je uspeo. Kevin Punter i Zach LeDay su potpisali nove dvogodišnje ugovore, dok se od PJ Doziera i Franka Kaminskog očekuje da budu zamene za Dantea Exuma i Mathiasa Lessorta. Napredak Alena Smailagića i Alekse Avramovića je takođe velika stvar i sigurno će obojica imati još zapaženiju ulogu nego što je to bio slučaj prošle sezone kada su “debitovali” tek u decembru zbog povrede. Vratio se i Ognjen Jaramaz posle dve godine u Bayernu, a stigao je i Mateusz Ponitka.
Iz Partizana nisu krili da je ove sezone cilj odlazak na Final Four Evrolige i kada na klupi imate Željka Obradovića, misliti drugačije je neozbiljno. Najtrofeniji evropski stručnjak svih vremena ulazi u treću godinu projekta sa voljenim klubom i nada se još jednom koraku napred. Crno-beli su prošle godine porušili dosta rekorda kada se radi o ofanzivnom rejtingu i sada će zadatak biti da od početka budu znatno bolji na drugoj strani parketa nego što je to bio slučaj pre 12 meseci. Ako se to ostvari, onda Partizan od početka može misliti o mestu unutar top 4 i prednosti domaćeg terena u četvrtfinalu.
8) PANATHINAIKOS
Od odlaska Željka Obradovića 2012. godine, Panathinaikos niti jednom nije zaigrao na Final Fouru Evrolige. Menjali su se treneri, igrači, pa i upravljačka struktura. Dimitrios Giannakopoulos je formalno konstantno bio vlasnik, ali u jednom periodu je “digao ruke” od vođenja kluba. Odlazak njegovog velikog neprijatelja Jordija Bertomeua je bio poziv da se opet uloži veliki novac u “Zelene” iz Atine i kontroverzni Giannakopoulos je upravo to učinio. Prvo je za trenera imenovan Ergin Ataman, koji sa vlasnikom Panathinaikosa ima jednu zajedničku crtu. Riječ “najkontroverzniji” stoji pored obojice u njihovim branšama.
Ataman je učinio sve isto kao kada je preuzeo Anadolu Efes 2017. godine u trenutku kada su bili zadnji tim Evrolige. “Srušio je kuću do temelja…”. Tada su mesto u timu zadržali samo Krunoslav Simon i Bryant Dunston, a sada je Marius Grigonis bio jedini “srećnik”. Turski trener je već pokazao kako se od “nule” pravio najmoćniji tim Evrope i ovoga puta je odlučio da ključečve tima podari Kostasu Sloukasu. Bartzokas nije želeo da mu prepusti ulogu glavnog igrača i 25+ minuta na parketu u kontinuitetu. Ataman jeste! I to će biti dovoljan motiv Sloukasu da odigra sezonu sa nikad većim motivom. Dobio je i novac koji mu Olympiacos ni u najluđim snovima ne bi dao, ali takav “transfer” i “nož u srce” Olympiacosa košta. Giannakopoulos bi verovatno dao i više da je Sloukas tražio…
Uz Sloukasa, vanjsku liniju će činiti igrači koji mahom nemaju veliko iskustvo u Evroligi. Jerian Grant je bio jedan od najboljih plejmejkera Evrokupa u dresu Turk Telekoma, Kyle Guy je očarao igrama u Joventutu, dok će na velikoj sceni debitovati mladi Dimitrios Moraitis. Reč iskustvo se veže samo za Lucu Vildozu i pred Atamanom je veliki zadatak da pravilno rasporedi uloge. Iz Partizana su “kaparisani” povratnik Ioannis Papapetrou i Mathias Lessort, dok će u unutrašnjoj liniji minute deliti još Juancho Hernangomez, Aleksander Balcerowski i Dinos Mitoglou.
Panathinaikos jeste potrošio mnogo novca između dve sezone i očekivanja će biti najveća moguća, ali nije realno da se do vrha dođe preko noći. Utisak je da je tim jako dobro izbalansiran i da se nije dovodilo “samo da bi se dovelo”. Da bi se ušlo u priču za Final Four Evrolige, biće neophodno da Grant i Guy zaista budu “pojačanja”, kao i da Papapetrou bude još bolji nego lani. Verovatno će u nekom trenutku potpisati još neku “trojku”, mada to i ne mora da bude slučaj ako Grigonis zaigra kao onda u Zalgirisu… Kada je uz Vladimira Lučića bio najbolje krilo ovog takmičenja. Jedno je ipak sigurno. “OAKA” će goreti od prvog kola što nije bio slučaj ranijih godina i to nije zanemarljiv faktor.
9) CRVENA ZVEZDA
Prošla sezona Crvene zvezde u Evroligi je determinisana lošim rezultatima u prva dva meseca zbog čega je Vladimir Jovanović smenjen, a na njegovo mesto je postavljen Duško Ivanović. Crnogorski stručnjak je brzo posložio redove, ali na kraju crveno-beli nisu uspeli nadomestiti veliki broj poraza i uvodnih sedam kola. Iako je u jednom trenutku Crvena zvezda došla u situaciju da sama odlučuje o svojoj sudbini, usledila je serija poraza od objektivno slabijih ekipa (Alba Berlin, Bayern i Panathinaikos), a u velikoj meri je na sve to uticala i cela situacija oko Facunda Campazza. Ovog puta, stvari su za 180 stepeni drugačije.
Luka Mitrović, Nemanja Nedović, Stefan Lazarević i Branko Lazić su jedini igrači koji su ostali u timu, a da su imali ulogu kod trenera Ivanovića. Shabazz Napier će imati ključeve tima u napadu, a tu je i Yago dos Santos koji dolazi posle izvanredne sezone u Ulmu i odličnog nastupa za Brazil na Svetskom prvenstvu. Dolazak Miloša Teodosića i Nemanje Bjelice je ispraćen sa posebnom emocijom i upravo bi njih dvojica mogla biti ključni deo slagalice trenera Ivanovića. Daleko su od svojih najboljih dana, ali to i neće biti uloga koja im je namenjena. 15 odličnih minuta u proseku je nešto za šta su itekako sposobni što se videlo u Virtusu lani kada je napad ekipe iz Bologne poprimao potpuno drugačije obrise sa Teodosićem na parketu. Bjelica se mučio sa povredama u Fenerbahceu, ali sada je spreman da zaigra od prvog kola.
Uz Bjelicu, Zvezda je potpisala još nekolicinu igrača na unutrašnjim pozicijama. Mike Tobey i Joel Bolomboy će se boriti za minute na centru, dok Marko Simonović stiže nakon dve godine koje je proveo u sistemu Chicago Bullsa. Dejan Davidovac se vratio nakon jedne sezone u CSKA, a tu je i Rokas Giedraitis kojeg je Ivanović već trenirao u Baskoniji. Putevi u tom klubu mu se nisu spojili sa Adamom Hangom, ali i u njegove kvalitete je upućen iz “prve ruke”. Na papiru, Crvena zvezda je složila možda i najkvalitetniji tim u klupskoj istoriji. Vreme ispred nas će pokazati kako će to izgledati na parketu.
10) MACCABI TEL AVIV
Da se rezultat može napraviti kada se ceo tim promeni za jedno leto, Maccabi Tel Aviv je pokazao u sezoni iza nas. Potpisali su 11 novih igrača i na kraju su samo jednu pobedu bili udaljeni od odlaska na Final Four Evrolige. Na vreme su zadržali sve nosioce igre (Lorenzo Brown, Wade Baldwin, Bonzie Colson), a kada su videli da na tržištu nema puno boljih solucija, produžili su i Josha Neba. Procena je da će za iskorak i borbu za Final Four biti potrebno “bolje pomoćno osoblje” i može se reći da su odradili veoma dobar posao na “pijaci”.
Jasiel Rivero je sigurno bolja opcija i doneće mnogo više nego Alex Poythress, James Webb je polivalentniji igrač od Jarella Martina, dok Antonius Cleveland ima zadatak da ne ponovi greške Darruna Hilliarda. Potpis Tamira Blatta ima smisla iz više razloga i može se reći da je Maccabi složio više nego kompetitivnu ekipu. Jednu stvar svejedno treba imati u vidu, a to je mnogo konkurentnija Evroliga nego što je to bio slučaj prošle sezone.
Mnogo ekipa koje su bile iza Maccabija na tabeli su uložile dosta tokom leta i u sezonu ulaze sa još većim ambicijama nego što ih ima “Ponos Izraela”. Neke od njih su Fenerbahce, Partizan, Panathinaikos, Milano i Crvena zvezda. Biće veoma izazovno ne samo “zadržati” peto mesto iz prošle sezone nego se uopšte kvalifikovati za četvrtfinale. Prošle sezone je Maccabi imao skor 15-2 na domaćem terenu i to će biti skoro nemoguće ponoviti u ovoj konkurenciji. Ako se u nekom trenutku sezone povrede Brown ili Baldwin, onda bi lako mogli skliznuti i van top 10.
11) ANADOLU EFES
Između 2018. i 2022. godine, Anadolu Efes je bio najmoćniji tim Evrolige. Osvojene su dve titule, odigrano je jedno finale, a utisak je da su najbolju košarku igrali u sezoni koja je prekinuta zbog virusa korona (2019/2020). U prethodnoj takmičarskoj godini je usledio veliki pad i to je bio jasan znak da je jedan veliki ciklus završio i da su promene neophodne. Ergin Ataman je otišao, a nasledio ga je najperspektivniji turski trener Erdem Can. Nema više ni Vasilija Micića koji karijeru nastavlja u Oklahoma City Thunderu, kao ni brojnih igrača iz drugog plana.
Za razliku od Atamana, Can će mnogo veći fokus staviti na odbranu i to se videlo već u predsezoni. Nije velika pamet konstatovati da će Shane Larkin i Will Clyburn imati veliku slobodu u napadu, a očekuje se mnogo i od Dariusa Thompsona koji je odradio odličnu sezonu u Baskoniji. Rodrigue Beaubois i Elijah Bryant su u prošlosti pokazali mnogo puta za šta su sposobni i ostaju upitnici samo na “visokim” pozicijama.
Tibor Pleiss i Ante Žižić su i dalje tu iako se ne mogu podičiti dobrom sezonom iza sebe, ali sada će imati i ozbiljnu konkurenciju jer je Can sa sobom iz Turka Telekoma poveo Tyriquea Jonesa. Stigao je i Derek Willis iz Venezije, međutim na prvu se čini da je sve to “pretanko” za neki impozantan rezultat kao što bi bio odlazak na Final Four. U prvoj sezoni nakon Atamana, odlazak u play-off bi bio više nego zadovoljavajući.
12) ZALGIRIS
Zalgiris je bio jedno od najugodnijih iznenađenja prošle sezone. Mnogi su im predviđali “podrum” Evrolige kao što je to bio slučaj pre dve godine, ali oni su odigrali iznad svih očekivanja. Kazys Maksvytis je pokazao da se radi o jednom od najperspektivnijih trenera Evrope i njegova ekipa je imala “glavu i rep”. Često to nije bilo “lepo na oko”, ali svi igrači su imali jasno definisane uloge i maksimum je izvučen… Posebno su izvlačili dosta iz domaćeg terena iako su u gostima znali s vremena na vreme da nadigraju protivnike sličnog kvaliteta.
Pozitivno za Zalgiris je to da su zadržali sve nosioce igre iz prošle sezone. Keenan Evans, Ignas Brazdeikis, Edgaras Ulanovas, Rolands Smits, Arnas Butkevicius, Lukas Lekavicius, Kevarrius Hayes i Tomas Dimsa su i dalje tu. Roster je unapređen potpisivanjem Naz Mitrou-Longa i Brady Maneka i oni su već u predsezoni pokazali šta donose ovoj ekipi. Manek je pogodio sedam trojki na početku domaćeg prvenstva.
Za Zalgiris važi ista priča kao i za Maccabi. Nakon odlične sezone su zadržali bitne igrače, plus su sve to unapredili sa par pojačanja. Ipak, konkurencija je mnogo mnogo veća nego lani što znači da će biti duplo teže izboriti se za mesto u četvrtfinalu Evrolige. Prvi preduslov je da se pobeđuje u kontinuitetu na domaćem terenu, pogotovo protiv slabijih od sebe. Zalgiris ima prepoznatljiv stil igre i od toga neće odstupiti. Definitivno će biti na granici top 10, a ostaje da se vidi mogu li je prebaciti.
13) BASKONIA
Baskonia je imala veoma turbulentan finiš prethodne sezone. Iako su u Evroligi igrali iznad svih očekivanja i na kraju samo spletom nesrećnih okolnosti nisu zaigrali u četvrtfinalu, trener Joan Penarroya je bio na korak od otkaza. Šokantna eliminacija na startu play-offa Endesa lige od Joventuta je navela upravu da razgovara sa kandidatima za posao, a i Luca Banchi je nedavno istakao da je obavljao pregovore da preuzme tim. Nakon što su navijači dali podršku Penarroyi putem društvenih mreža, on je zadržao posao, ali jasno je da bi na prvu krizu rezultata možda i nezasluženo mogao da bude smenjen.
Za Baskoniju će biti zaista teško da ponovi ono što su prikazivali pre 12 meseci kada su bili u gornjem delu Evrolige. Budžetom spadaju u red pet “najskrominijih” timova u takmičenju, ali to ih neće sprečiti da svojim “run&gun” stilom pomrse račune mnogima. Uostalom, imali su skor 4-0 protiv Real Madrida lani. Darius Thompson, Rokas Giedraitis, Daulton Hommes i Steven Enoch su neki od igrača koji više nisu tu, a nova lica su Codi Miller-McIntyre, Nico Mannion, Chima Moneke, Khalifa Diop i Nikos Rogkavopoulos.
Za bilo kakvu šansu u borbi za top 10, biće neophodno da Markus Howard igra na nivou na kojem je to činio u prvim mesecima prethodne sezone. Vanja Marinković je pokazao da može imati važnu ulogu, dok Maik Kotsar mora u kontinuitetu da igra na zavidnom nivou. Za stil igre koji forsira trener Penarroya, procenti šuta za tri poena su od esencijalnog značaja i to je nešto gde Matt Costello, Tadas Sedekerskis i Sander Raieste takođe moraju isporučiti svoj doprinos.
14) BAYERN
Bayern u novu sezonu ulazi sa novim trenerom. Andrea Trinchieri je napustio Minhen nakon još jednog razočaravajućeg epiloga u Bundesligi, a stigao je Pablo Laso. Jedan od najuspešnijih evropskih trenera 21. veka želi da napravi veliki iskorak sa Bavarcima i tokom leta je napravljeno dosta promena u rosteru.
Počelo je sve tiho dolascima Danka Brankovića, Sylvaina Francisca i Leandra Bolmara, da bi potom potpisao duo iz Fenerbahcea – Carsen Edwards i Devin Booker. Za kraj, Bayen je spremio bombu u vidu Sergea Ibake, a stigao je i Dino Radončić sa kojim je Laso već sarađivao. Od starosedilaca ostali su manje-više svi oni koji imaju vrednost. Za Vladimira Lučića biće primarno da izbegne povrede što nije uspevao u prethodnim godinama, dok Andreas Obst iza sebe ima fenomenalno Svetsko prvenstvo. Freddie Gillespie ima mnogo veći potencijal od onoga što je pokazivao prošle godine, dok bi važnu rolu trebali imati Isaac Bonga i Nick Weiler-Babb.
Iako se čini da će Laso imati kvalitetniji tim na papiru u odnosu na ono sa čim je raspolagao Trinchieri prethodne sezone, teško je verovati da mogu stići do play-offa. Eventualna 10. pozicija i nastup u play-inu bi bio odličan rezultat, ali realnije je da se tako nešto dogodi u Lasovoj drugoj sezoni.
15) VIRTUS
Virtus je pre dve sedmice došao u centar evropske košarkaške javnosti. Sergio Scariolo je bio na “ratnoj nozi” sa upravljačkom strukturom kluba još od proleća kada je “tajno” pregovarao da preuzme Real Madrid u sezoni 2023/2024. Na kraju je Chus Mateo zadržao posao osvajanjem Evrolige, a selektor Španije “nije prošao” ni na razgovoru za novog trenera Toronto Raptorsa. Sve to se nije svidelo prvom čoveku Massimu Zanettiju koji se nadao da će Scariolo prihvatiti sporazumni raskid ugovora u junu. Iako je određen broj igrača došao kao želja “trenera koji nikad nije stigao”, Scariolu se nije svidela ideja da “izađe iz aktivnog ugovora”, a Zanetti je odbio da ga isplati.
Usledile su dve press konferencije koje su ipak “prevršile svaku meru” u očima Zanettija. Scariolo je prvo na kraju sezone rekao da nije sastavljao tim, a nešto slično je u još “ozbiljnijem tonu” poručio nakon povratka sa Svetskog prvenstva. Na kraju je “isprovocirao” otkaz, a Virtus je na njegovo mesto imenovao Lucu Banchija. U rosteru više nema Miloša Teodosića, Kylea Weemsa, Mam Jaiteha i Semi Ojeleyea, ali stiglo je nekoliko zanimljivih imena. Devontae Cacok ima potencijal da bude jedan od boljih centara u Evroligi, Ognjen Dobrić dolazi posle sjajnih igara na Filipinima, a Achille Polonara se nada da bi mogao vratiti karijeru na pravi put u rodnoj Italiji. Stigli su i Jaleen Smith i Bryant Dunston, tako da je miks kvaliteta i iskustva prisutan.
Kada se radi o starosediocima, bitno je istaći da su Daniel Hackett, Alessandro Pajola, Marco Belinelli, Toko Shengelia, Isaia Cordinier i Jordan Mickey i dalje tu. Banchi je proglašen za najboljeg trenera Svetskog prvenstva i ako izvuče maksimum iz ove grupe igrača, onda Virtus može da mašta o mestu u play-inu. Za upravu bi sezona bila zadovoljavajuća ako se osvoji bar jedan od dva velika domaća trofeja što nije bio slučaj lani. U Evroligi sve što se ostvari biće samo bonus, pogotovo u situaciji u kojoj je Banchi došao na dve sedmice od starta sezone.
16) VALENCIA
Malo je nedostajalo da Valencia ostane bez mesta u Evroligi. Gran Canaria je osvajanjem Evrokupa stekla pravo da igra u tom takmičenju, ali su na kraju odustali jer su izračunali da ne mogu na pravi način zatvoriti finansijsku konstrukciju u tom slučaju. S obzirom da “Tarongesi” nisu imali garanciju do kraja juna, malo su i kasnili sa sklapanjem rostera.
Bojan Dubljević i Sam Van Rossom su nakon više od decenije napustili Valenciju i biće neobično gledati ovu ekipu bez njih u narandžastom dresu. Brandon Davies dolazi nakon slabe sezone u Milanu i od njegove forme će u najvećoj meri zavisiti dometi ekipe Alexa Mumbrua. Ako on bude na svom najvišem nivou, onda je svašta moguće. Isto važi za Semija Ojeleyea za kojeg je Valencia platila otkup od Virtusa. Damien Ingles je stigao upravo iz Gran Canarije, a mnogo je iznenadio potpis Nathana Reuversa, nekadašnjeg igrača Cibone.
Valencia će imati kvalitet i u vanjskoj liniji. Ubitačni tandem iz prošle sezone (Chris Jones-Jared Harper) je ostao u timu, a tu su sada još Stefan Jović i Kassius Robertson. Ranijih godina, “Tarongesi” su često imali mnogo problema sa povredama, a kada se pogleda kompozicija rostera, lako bi to mogao biti slučaj i sada. O play-offu mogu samo maštati, ali neće biti iznenađenje kada “tu i tamo” skinu “skalp” nekim od najvećih ekipa Evrope. Pokazali su lani da to mogu i u gostima, a ne samo u “Fonteti”.
17) ASVEL
Asvel je prošle sezone igrao najslabiju košarku od trenutka kada je T.J. Parker postao trener. Nisu bili konkurentni od sredine takmičarske godine i imali su veliku seriju poraza početkom 2023. Tony Parker je u jednom trenutku razmišljao i da se povuče, ali na kraju je ostao na čelu kluba iz predgrađa Lyona. Tokom leta je promenjeno dosta igrača, međutim teško će napraviti neki progres na tabeli. Monaco je nedodirljiv u domaćim takmičenjima, a u Evroligi je realno da konkurišu sa Albom za 17. mesto.
Pozitivno je to što se Joffrey Lauvergne vraća nakon teške povrede, dok je tu i dalje Nando De Colo koji ulazi u poslednje godine svoje karijere. David Lighty, Charles Kahudi i Youssoupha Fall su zadržali mesto u rosteru, dok su “regrutovani” Paris Lee, Mike Scott, Edwin Jackson, John Egbunu i Timothe Luwawu-Cabarrot. Utisak je da bi imali velike poteškoće da stignu i do samog kraja u Evrokupu sa ovim rosterom, a kamoli da igraju značajnu ulogu u Evroligi u ovom momentu.
18) ALBA BERLIN
Alba Berlin je prošle sezone bila jedno od najvećih razočaranja evropske košarke. U domaćim okvirima nisu stigli do finala ni u Kupu Nemačke, a ni u Bundesligi, dok su u Evroligi bili najgori tim uz Asvel. Iako se očekivalo da tokom leta unaprede tim, to se nije dogodilo. Utisak je čak da su još slabiji nego što je to bio slučaj. Nosioci poput Maodo Loa, Jaleena Smitha i Lukea Sikme više nisu tu, a pitanje je da li su novi igrači na sličnom nivou.
Najzvučnije ime koje je stiglo u Berlin ovog leta je svakako Sterling Brown. On je pre par godina imao određenu rolu u Milwaukee Bucksima, ali ostaje da se vidi može li kvalitet preneti i na evropsku košarku. Justin Bean svakako ima potencijal, međutim pitanje je hoće li to doći do izražaja u Evroligi. Matt Thomas je verovatno više igrač za Evrokup u ovom trenutku, baš kao i perspektivi Žiga Samar. Manjak timskog individualnog talenta bi mogao iskoristiti Gabriele Procida od kojeg se očekuje da napravi naredni korak u svojoj karijeri, dok bi neke liderske uloge mogli uzeti Louis Olinde i Johannes Thiemann. Na centarskoj poziciji su i dalje Yanni Wetzell i Christ Koumadje.