Nemanja Bjelica, proslavljeni srpski reprezentativac se oprostio od košarke emotivnim pisom na društvenim mrežama.
Popularni “Profesor” se oprostio od košarke posle 20 godina aktivnog igranja. Njegovo pismo prenosimo u celosti bez redakcijskih izmena.
“Pročitao sam do sada brojna saopštenja profesionalnih sportista kojima objavljuju kraj svoje karijere Tada sam razmisljao da ću, kad za to dođe vreme, lično izbeći takav trenutak, jer sam se oduvek rudio da moje jedino obraćanje javnosti bude isključive sa košarkaškog terena. Negde davno sam pročitao da niko nije pobedio vreme. Poslednjih godina sam toga postao potpuno svestan.
Sada, mimo svih mojih očekivanja, osećam potrebu da, posle punih 20 godina, zvanično objavim da je došao kraj. Tražio sam u početku svoje malo mesto na košarkaškoj mapi, počev od terena mog bloka 70 na Novom Beogradu, do pravog zaljubljivanja u košarkaske obruče posle rada sa trenerom Acom Janjićem.
Mnogi ne znaju da su me Milan Mandarić u “Superfundu”, kasnije Zoran Kostić u Austriji, potom Branko i Milivoje Karalejić, kao i moji prvi agenti Bojan Tanjević i Luciano Capiconi, na početku veoma podržavali ohrabrivali da mogu mnogo i daleko. To cenim i ne zaboravljam Posebnu zahvalnost dugujem trojici naših velikih trenera, bez kojih košarka u Srbiji ne bi danas bila ovako cenjena i voljena.
Oni su me, svako na svoj način, naučili šta znači igra za reprezentaciju i kako treba braniti zastavu i grb naše Srbije. Svetislav Pešić me je prepoznao kao igrača, dao mi šansu i pružio veliku podršku. Dušan Ivković me je uvrstio reprezentaciju čiji sam dres godinama sa velikim ponosom nosio, a uz Željka Obradovića sam u Fenerbahceu igrao najbolju košarku u životu i postao MVP sezone Evrolige.
U NBA sam potpuno promenio način svoje igre, ali ne žalim. Žarko Djurišić, tokom boravka n Minnesoti, zatim Viade Divac i Pedja Stojakovié u Sakramentu, dali su mi novi podsticaj i snažno me gurali u nove pobede. Kruna mog profesionalnog puta je bilo osvajanje sampionskog prstena sa Golden State Warriors-ima i trenerom Stevom Kerrom koji mi je košarkaški pravougaonik prikazao na drugačiji način. Tokom moje karijere u USA, Lucas Charte iz Španijie je postao moj veliki prjatelj, iskreni savetnik i čovek od velikog poverenja.
Zahvalnost dugujem i mom bratu Vladimiru Ćuku, koji je uvek bio uz mene. Svi ostali koje sam se sreo na mom košarkaškom putu, brojni saigrači i prijatelji iz reprezentacije, zatim Sead Galijašević, Dušan Sajić, doktor Gaga Radovanović, Bata Zimonjić, Dejan Milojević, Srdjan Nedeljković, Aca Matović, Aleksandar Kesar, Filip Volšek i mnogi drugi, dali su, svako na svoj način, nesumnjiv doprinos u razvoju moje karijere.
Naravno, uz mene su uvek stajali moji divni roditelji, posebno otac Milovan, čiju sam neizmemnu ljubav bezrezervnu podršku, osečao stalno i svuda. Ipak, moj najveći uspeh i ponos su moja deca Nika i Stefan. Hvala reprezentaciji Srbije, Crvenoj zvezdi, Fenerbahce-u i Golden State Warriors-ima. Možda sam malo i odužio, ali je izgleda moralo tako. Ovo je kraj moje karijere i nadam se skorom početku nekog novog izazova u sportu koji mnogo volim i koji mi je toliko dao. Hvala svima! Nemanja Bjelica”.