Partizan je prethodne sezone osvojio srca košarkaške publike širom Starog kontinenta. Evroliga će i ovaj put biti veliki izazov.
Posle višegodišnje pauze u kojoj crno-beli nisu bili učesnik najelitnijeg evropskog takmičenja, prvi korak ka povratku u vrh obeležio je jedan povratak na mesto gde je sve počelo. Željko Obradović je preuzeo dirigentsku palicu na klupi beogradskog velikana i u trenutku postao katalizator svega što je usledilo u prethodne dve sezone.
Već pri samom dolasku u Beograd najtrofejniji evropski stručnjak svih vremena nagovestio je da ga čeka dug i naporan put do ostvarenja zacrtanih ciljeva u daljini. Već u takmičarskoj godini za nama stekli smo utisak da se ti ciljevi na neki način ostvaruju brže od očekivanog. Apetiti i očekivanja navijača su dodatni pritisak, ali to nije nešto na šta trenerski virtouz nije navikao u svojoj bogatoj karijeri.
“Jedan davni san…”
Po završetku prethodne sezone, navijači Partizana su imali pomešana osećanja. Osvojena je ABA liga prvi put nakon 10 godina i samim time se sezona smatra više nego uspešnom, ali ostala je velika žal za propuštenom šansom u četvrtfinalu Evrolige. Eliminacija od Real Madrida nakon dva uzastopna breaka u prestonici Španije je sigurno u mislima svih igrača, ali to je i dodatna motivacija za sve ono što predstoji u evropskom takmičenju u narednom periodu.
Ključan posao za Partizan tokom leta je bio da zadrži dva stuba ovog projekta i u tome je uspeo. Kevin Punter i Zach LeDay su potpisali nove dvogodišnje ugovore, dok PJ Dozier i Frank Kaminsky treba da budu zamene za sve ono što je prikazivao tandem Dante Exum – Mathias Lessort. Napredak koji su pokazali Alen Smailagić i Aleksa Avramović je takođe velika stvar i sigurno će obojica imati još zapaženiju ulogu nego što je to bio slučaj prošle sezone kada su “debitovali” tek u decembru zbog povreda. Vratio se i Ognjen Jaramaz posle dve godine u Bayernu, a put Beograda je stigao i Mateusz Ponitka.
Iz Partizana nisu krili da je ove sezone cilj odlazak na Final Four Evrolige. Kada na klupi imate trenersko ime kao što je Željko Obradović, misliti drugačije je neozbiljno. Trenerski mag ulazi u treću godinu projekta sa voljenim klubom i nada se još jednom koraku napred. Crno-beli su prošle godine porušili dosta rekorda kada se radi o ofanzivnom rejtingu i sada će zadatak biti da od početka budu znatno bolji na drugoj strani parketa nego što je to bio slučaj pre 12 meseci. Ako se to ostvari, onda Partizan od početka može misliti o mestu na tabeli koje osigurava prednost domaćeg parketa u četvrtfinalu.
Evroliga – Partizan: Roster za predstojeću sezonu
Aleksa Avramović /192cm/ – SRB
Ognjen Jaramaz /193cm/ – SRB
Kevin Punter /193cm – USA
Danilo Anđušić /195cm/ – SRB
P.J. Dozier /198cm/ – USA
Mateusz Ponitka /198cm/- POL
Uroš Trifunović /200cm/ – SRB
James Nunnally /201cm/ – USA
Zach LeDay /202cm/ – USA
Alen Smailagić /208cm/ – SRB
Tristan Vukčević /209cm/ – GRE
Frank Kaminsky /213cm/ – USA
Balša Koprivica /215cm/ – SRB
Odlasci: Yam Madar, Dante Exum, Mathias Lessort, Ioannis Papapetrou
Dolasci: P.J. Dozier, Frank Kaminsky, Mateusz Ponitka, Ognjen Jaramaz
Španska serija: Najviše pažnje tokom prelaznog roka svakako je imao Nikola Mirotić. On je prema informacijama koje su potvrđene od strane uprave crno-belih postigao usmeni dogovor sa Željkom Obradovićem, ali je na kraju izostao potpis.
Osim njega, svakako je deo sage bio i Yam Madar. Njegov odlazak nije bio planiran, a igrač je odlučio raskinuti ugovor sa Partizanom i potpisati za Fenerbahce. Cela situacija ostala je u potpunosti nerazjašnjena, a kao produkt toga crno-beli su odlučili prekinuti saradnju sa menadžerom Miškom Ražnatovićem.
Evroliga – Partizan: Najveći uspeh u elitnom takmičenju
Zanimljivo da je deo prvog velikog uspeha na evroligaškoj sceni, kada je Partizan u pitanju, bio i Željko Obradović, ali te 1988. godine kao jedan od iskusnijih igrača u timu. Crno-beli su se kvalifikovali na prvi Final Four u istoriji, da bi na kraju završili kao treći tim Evrope. U polufinalu su poraženi od Maccabija, a pao je Aris za veliki rezultat.
Istorija je ispisana 1992. godine kada je trenersku ulogu preuzeo Željko Obradović, nakon što je prethodno bio kapiten ekipe. Tada mladi i talentovani duo Aleksandar Đorđević – Predrag Danilović, vodio je ekipu do evroligaške titule. Partizan je svoje domaće utakmice igrao u predgrađu Madrida, Fuenlabradi, zbog građanskog rata koji se odvijao na teritoriji Jugoslavije.
“Istanbulska noć” kada je crno-beli tim postao besmrtan obeležila je istoriju Partizana. Osim činjenice da su domaće utakmice u Evroligi igrali na teritoriji Španije, vredi spomenuti da gore navedeni duo u pohodu na trofej Starog kontinenta nije komunicirao. Ipak, nije ostalo neprimećeno da je posle trojke Đorđevića u poslednjim sekundama za titulu protiv Joventuta u finalu upravo Danilović prvi pritrčao u zagrljaj junaka. Kako to vole reći, ostatak priče je istorija.
Šest godine posle trofeja Partizan se još jednom plasirao na Final Four Evrolige, 1998. godine u Barceloni. Tada su završili kao četvrti posle poraza od Benettona i Kindera. Na novi plasman u završnicu čekalo se sve do sezone 2009/2010. Tada su košarkaši Partizan čekirali karte za Pariz na Final Four, a sve je obeležio polufinali duel protiv Olympiacosa gde su poraženi posle produžetka, da bi i u susretu za četvrto mesto izgubili od CSKA.
Period kada je Partizan poremetio planove evropskih velikana
Dve sezone u nizu pre odlaska u Pariz igrali su četvrtfinale Evrolige, ali svoj put završavali su upravo na toj prepreci. Čekalo se dugo da Partizan dođe u sličnu situaciju, što se i dogodilo u sezoni za nama, a četvrtfinalna serija protiv madridskog Reala, osim Evrope obišla je i svet. Naime, to su bile prve utakmice Evrolige prenošene na nacionalnoj frekvenciji u Sjedinjenim Američkim Državama.
Može se reći su su akteri opravdali očekivanja, jer je majstorica odlučila putnika na Final Four. Osim sjajne košarke, duel Partizana i madridskog Reala ponudio je i negativne strane sporta, a svakako će ostati upamćen nesportski potez koji je napravio Guerschon Yabusele posle MMA zahvata nad Dante Exumom.
Reč više o treneru – Željko Obradović
“Čekam tebe da ostvarim, jedan davni san…” – reči su numere kojom su navijači Partizana obeležili povratak Željka Obradovića u klub prema kojem gaji posebnu vrstu emocije.
Najtrofejniji evropski trener svih vremena, Željko Obradović. Kada pročitate ovako nešto zaista je suvišno trošiti reči o svakom uspehu ponaosob koji je ostvario srpski stručnjak iz Čačka. Dok je još igrao košarku zaradio je nadimak “ŽOC – Željko Obradović Cepač”.
Dodeljen mu je od strane prisutnih koji su svakodnevno posmatrali njegove treninge pored Morave, a sada je već opšte poznata činjenica da svako poreklom iz Čačka poseduje talenat za sjajne šuterske sposobnosti.
“Kada sam osvojio Evroligu sa Partizanom, sećam se svog osećaja. Mislio sam da to više nikada neću doživeti u svojoj karijeri” – rekao je mnogo godina nakon istorijskog trofeja Željko Obradović.
Na njegovu radost, to nije bio jedini put. Pošlo mu je za rukom da kao trener tim vodi do pehara Evrolige ukupno devet puta. Osim crno-belih, krov Evrope s njim na klupi dohvatili su još četiri kluba. Joventut, Real Madrid, Fenerbahce po jednom, te Panathinaikos u čak pet navrata.
Gledajući zbirno sve trofeje, Željko Obradović je stigao do brojke od 43. Poznajući njegov mentalitet, neverovatan motiv i posvećenost poslu kojim se bavi, na tome se neće zaustaviti.
Evroliga – Partizan: Očekivanja
Posle “uspona imperije” dolaskom na klupu trenera Obradovića i svega onog viđenog u poslednje dve sezone, s akcentom na dešavanja u takmičarskoj godini iza nas, jasno je da su očekivanja nikada veća.
Titula u ABA ligi posle deset godina pauze, prioritet je i u ovom trenutku. Ipak, čelni ljudi kluba tokom prelaznog roka najavili su da žele nadmašiti ostvarene rezultate ostvarene u Evroligi prethodne sezone. S obzirom na činjenicu da se Partizan “okliznuo” u četvrtfinalu, korak više bio bi Final Four.
Ukoliko namere opravdaju svojim partijama na parketu, kada dođe završna faza prestižnog takmičenja, gde odlučuje samo jedna utakmica i 40 minuta, onda je sve moguće. Svi oni kojima su crno-bele boje bliske srcu potajno se nadaju ostvarenju “davnog sna”. Ambicije da tako nešto i učine, trener Obradović i njegovi puleni ne kriju.