U sredu veče, završena je Superliga Srbije. Partizan je za zelenim stolom izgubio od Crvene zvezde i tako ostao bez ijednog trofeja ove sezone.
Rezultatski gledano, sezona Partizana se može okarakterisati kao potpuni debakl. Nakon osvojene ABA lige i četvrtfinala Evrolige, ambicije su bile najveće moguće. U novu takmičarsku godinu se ušlo sa najizdašnijim budžetom u klupskoj istoriji i navijači su očekivali da se minimalno ponovi prošlosezonski rezultat. Na kraju, tim Željka Obradovića nije bio ni blizu da to učini. U najelitnijem evropskom takmičenju nije izboren ni nastup u play-inu, dok je u finalnoj seriji regionalnog takmičenja Crvena zvezda pomela najvećeg rivala sa 3-0.
I na sve to, Partizan je uspeo u periodu od januara do juna sedam puta u nizu da izgubi od večitog rivala što je gotovo nezapamćeno u okršajima ovih klubova. Jedan od tih poraza bio je i u finalu Kupa Radivoja Koraća gde „Parni valjak“ nije podigao trofej „Žućkove levice“ još od 2020. godine.
Kada se podvuče crta, u ovakvim situacijama je uobičajena praksa da neko preuzme odgovornost i da se određene promene dogode. U Partizanovom slučaju, to nije tako. Crno-beli igraju na igru na duge staze i velikih potresa neće biti.
Osim onog u svlačionici.
Jer promena velikog broja igrača predstojećeg leta je scenario koji je neizbežan.
Loša selekcija
Čitava sezona 2023/2024 bi mogla da se ogleda u svemu što se desilo na relaciji Partizan-Nikola Mirotić u periodu između juna i jula prethodne godine. Od velikih očekivanja, do velikog razočaranja. Sve što je pratilo taj slučaj je otprilike bilo ogledalo svega što će se desiti u narednih 12 meseci.
Inicijalna ideja rostera Partizana se zasnivala na tome da bivši superstar Barcelone bude neko oko koga će se graditi tim. Mirotić je usmeno prihvatio ponudu crno-belih, a po rečima trenera Obradovića aktivno je učestvovao i u komunikaciji oko toga kako igrački roster „Parnog valjka“ treba da izgleda u predstojećoj sezoni. Na kraju, Mirotić se predomislio, a Partizan je u avgustu morao da u potpunosti „poništi“ predviđenu koncepciju i da u neku ruku eksperimentiše jer narodski rečeno, „sve što valja se u Evroligi rasproda u junu i julu.“
Ipak, to ne abolira sportski sektor Partizana od očiglednih grešaka koje su napravljene. Apsolutno niti jedan novi igrač Partizana se nije pokazao kao pojačanje. Miroslav Nikolić je često znao reći prilikom dovođenja igrača da su to samo „novi igrači, a da li su pojačanja vreme će pokazati“. U Partizanovom slučaju bilo je ovo prvo.
PJ Dozier je samo na momente pokazao raskošan talenat koji poseduje, Frank Kaminsky je opravdao NBA reputaciju užasnog defanzivca, Bruno Caboclo nije doneo željeni upgrade, a Mateusz Ponitka je bio zahvalan igrač samo na jednoj strani parketa. O nekom velikom učinku Ognjena Jaramaza je nepotrebno i govoriti. Pozitivnu ocenu verovatno jedino zaslužuje Jaleen Smith koji je došao da „popuni broj“, ali se nametnuo i iskoristio je svaki prostor koji je dobio. Uostalom, Smith je dve godine bio jedan od lidera berlinske Albe zbog čega je reprezentacija Hrvatske i odlučila da mu udeli pasoš. Epizoda u Virtusu je bila neslavna, ali je u poslednja dva meseca sezone pokazao da je više nego zahvalan igrač na ovom nivou košarke i da je uloga u Albi bila sve, samo ne slučajna.
Pored grešaka prilikom izbora „novih igrača“, Partizan se nije proslavio ni po pitanju odlazećih igrača. Blago rečeno! Skoro svaki košarkaški laik u junu 2024. godine može da zaključi da je odluka da se Mathias Lessort ne produži jedna od najlošijih u ovom mandatu trenera Obradovića. Iako će jedni „glasovi iz Partizana“ da kažu kako je Panathinaikos ponudio visoku cifru, a oni drugi da bi Lessort ostao da se nije desio „slučaj Mirotić“, to su jednostavno samo izgovori za lošu procenu.
Prema informacijama sa kojima raspolaže Basketball Sphere, cifra koju je Lessort dobio u Panathinaikosu je oko 40% manja od novog ugovora Kevina Puntera, a novac koji je Francuzu pripao ove sezone je manji od zbira onoga što su dobili Kaminsky i Dozier. U prevodu, Partizan je bez problema mogao da „matchira“ ponudu Panathinaikosa da je verovao da Lessort zaista vredi taj novac. Iako je autor ovih redova „pogodio“ da će Lessort imati još bolju sezonu nego prethodnu, veliki broj navijača Partizana nije bio saglasan sa time nakon što francuski centar nije blistao u finalu ABA lige lani. Stav većine je bio da je dosegao maksimum i da će Partizan pogrešiti ako ga „preplati“. Očigledno, sportski sektor crno-belih je bio identičnog stava.
Ali opet, greške su sastavni deo posla i na njih niko nije imun, pa ni Željko Obradović. Isto kao što je „uhvaćen jackpot“ kada je Lessort izabran za startnog centra u trenutku kad u Evropi niko u njega nije verovao ili kao što je vizionarski bio potpis Dante Exuma, isto tako su greške napravljene sa nekim igračima ove sezone.
Utisak je da bi u ovoj kampanji od koristi Partizanu bili i oni koji su često kritikovani prošle sezone poput Ioannisa Papapetroua i Yama Madara što verovatno najbolje oslikava koliko su njihove zamene bile na nižem nivou.
Ponekad je dobro udariti u dno
Izuzetno loš rezultat Partizana u finišu sezone je možda i bolji epilog za crno-bele nego da je ishod bio malo drugačiji. U teoriji se moglo desiti da Partizan izgubi finale ABA lige sa 3-2 ili da nastup u Evroligi završi u play-inu umesto van njega. Na taj način bi se verovatno odgovornost prebacila u neko drugo dvorište i zamaskirale bi se loše stvari. Ovako, stvari su ogoljene i promene su neophodne. Naravno, govorim(o) o rosteru.
Za iskorak i povratak u konkurenciju za mesto u play-offu Evrolige, Partizan će tokom leta morati mnogo toga da promeni. Iako je nekoliko igrača vezano ugovorom za sezonu 2024/2025, Kevin Punter je verovatno jedini čije mesto u timu je zacementirano. Kapiten crno-belih je neko u koga trener Obradović ima neograničeno poverenje, a tako nešto je zaslužio svojim odnosom prema radu i treningu. Iako je upravo Punter bio najčešće glavna meta kritika, ova sezona je pokazala da „on sam“ nije dovoljan da izvuče maksimum iz svog talenta. Odlazak Lessorta je odneo i kvalitetne blokove, a odlazak Exuma igrača koji napada po dubini. I jedno i drugo je imalo direktan odraz na Punterove pozicije što je dovelo do slabijih pozicija za šut i slabijih procenata. Sve to je uticalo i na samopouzdanje pa je u finišu sezone bio neprecizan i u 1 na 1 situacijama koje bi inače rešavao bez puno problema. Sa kvalitetnim centrom i plejom, prošlosezonski Punter sigurno može opet da se ukaže.
Zach LeDay je još jedan od igrača koji ima aktivan ugovor za narednu sezonu iako u njegovom slučaju stvari nisu „done deal“. Procentualno su veće šanse da bude deo tima i kada nova sezona počne, ali ne bi bilo prvoklasno iznenađenje ako treća godina bude i poslednja u dresu Partizana.
Sve navedeno je puno izraženije u slučaju Alekse Avramovića koji je mnogo bliže napuštanju „Humske“, dok ostaje da se vidi kakav je status Balše Koprivice koji je takođe vezan ugovorom. +1 opcija je u slučaju Bruna Cabocla i Mateusza Ponitke, a Ognjen Jaramaz je već spakovao kofere.
Kada se radi o igračima kojima je istekao ugovor, Alen Smailagić je najbliži tome da ostane, ali klub i on će tek morati da pronađu zajednički jezik po pitanju novih finansijskih uslova. Uroš Trifunović je takođe neko za koga se očekuje da nosi crno-beli dres i naredne jeseni, dok je status Danila Anđušića još uvek nepoznat.
Od stranaca, James Nunnally je gotovo sigurno rekao svoju poslednju reč u Partizanu, baš kao i PJ Dozier i Frank Kaminsky koji su bili prekobrojni za Superligu Srbije. Jaleen Smith i klub imaju obostranu želju da se saradnja nastavi, ali baš kao i u slučaju Smailagića, finansijski uslovi i želje obe strane su nešto što će biti presudno oko toga da li će do dogovora doći.
Plan za leto
Očigledno je da će Partizan biti primoran tokom leta da potpiše najmanje šest novih igrača, a verovatno i više od toga. Fokus bi trebalo da bude na pozicijama centra i plejmejkera, ali ostaje da se vidi gde će ulaganja biti veća. U sistemu trenera Obradovića, izuzetno se cene igrači koji su u stanju da brane više pozicija tj. koji su u stanju da ne budu hodajući mismatch u „switch“ odbrani što je recimo bio slučaj sa Kaminskim ove sezone. Igrači poput Sergea Ibake i Nicola Mellija su u stanju da preuzimaju sve i ne bi bilo iznenađenje ako jedan od ova dva slobodna agenta zaduži crno-beli dres.
Druga varijanta je da se mnogo više novca uloži u vanjsku liniju i da Partizan dovede igrača koji je u stanju da probija prvu liniju protivničke odbrane bez mnogo problema. Pitanje je koliko takvih uopšte ima na tržištu. MVP Evrolige Mike James i dalje nije produžio ugovor sa Monacom i suvišno je govoriti koliko bi jedan takav igrač promenio stvari. Novca je za Mirotića bilo pre 12 meseci, pa nije nezamislivo da se opet pojuri jedan takav „kapitalac“, samo u većoj tajnosti nego tada. Osim Jamesa, koliko je takvih na tržištu Evrolige ovog leta? Jako malo.
Kada se radi o domaćoj okosnici, Vanja Marinković je veoma blizu povratka u Partizan i taj transfer bi mogao da se ozvaniči svakog narednog dana. Među navijačima Partizana se često pominje i ime Vladimira Lučića, a prema saznanjima našeg portala, ugovor reprezentativca Srbije sa Bayernom koji postoji za narednu sezonu takođe nije „sigurna stvar“. Osim njih dvojice, pitanje je da li uopšte postoji neki domaći igrač koji bi mogao odgovoriti zadatku u Evroligi u ovom trenutku.
Igra na duže staze i dugoročni plan koji se ne menja
To da je Partizan ove sezone doživeo rezultatski brodolom ama baš niko ne može osporiti. Ako se pogleda odnos uloženog i ostvarenog, onda se može govoriti možda i o najgoroj sezoni crno-belih u ovom veku. Ipak, to apsolutno ne remeti zacrtani cilj i planove koje je trener Obradović postavio onog trenutka kada se vratio u voljeni klub.
Još na prvoj press konferenciji, Željko Obradović je istakao da je njegova najveća želja da Partizan bude stalni član Evrolige. U ove tri godine istu tu rečenicu je ponovio nebrojeno puta i po tom pitanju, tajni apsolutno nema. I koliko god navijači crno-belih maštali o Obradovićevom osvajanju 10. Evrolige sa Partizanom, to jednostavno nije nešto što je primarno u njegovim mislima. Iako bi to bio filmski završetak najuspešnije karijere u istoriji jednog evropskog trenera, ambicije, ciljevi i pre svega realnost su drugačiji.
Obradović je u Partizanu zacrtao samo jedan cilj, a to je da onog trenutka kada odstupi, klub bude siguran kao dugoročni član najelitnijeg evropskog takmičenja u košarci. I Partizan od prvog dana njegovog povratka radi na tome. I uradio je puno! I ove sezone je „Parni valjak“ bio najgledaniji klub u Evropi, a gledati utakmice crno-belih uživo je postala prava atrakcija. Iako je celi koncept prodaje sezonskih karata ostavio gorak okus kod navijača, one su „planule“ u rekordnom roku po rekordnim cenama i upravo su navijači daleko najbolji ambasador kluba u Evroligi. Ne samo da je Beogradska Arena redovno bila ispunjena do poslednjeg mesta, nego su neretko „Grobari“ i na gostovanju bili glasniji od domaćih navijača.
Ipak, navijači Partizana ne trebaju živeti u iluziji da je to što ruše rekorde nešto što tangira Evroligu previše. Jer prosto, nije. Da jeste, još pre 15 godina A licencu bi dobio klub iz „Humske“, a ne poljski Prokom. I tada su “Pionir” i “Arena” bili puni iz utakmice u utakmicu.
Puna Arena, veliki budžet i dovođenih zvučnih pojačanja, enorman uticaj na marketing lige i slika koja se šalje su samo plus i bonus na celi paket koji Partizan mora da ima, ali sve to može da se okači „mačku o rep“ ako glavna karika u tom paketu nije Željko Obradović. Ne zbog devet osvojenih Evroliga niti zbog svog imena, nego zbog uticaja i konekcija koje trener crno-belih poseduje.
Sve ovo, Partizan je teoretski mogao Evroligi da ponudi i bez njega, a opet, pre samo pet godina nije se „izganjao“ ni jednogodišnji wild-card. Otišao je u ruke Zenita.
Evroliga – Liga klubova
Evroliga je liga klubova. Privatna kompanija kojom rukovodi 13 klubova (Anadolu Efes, Asvel, Baskonia, Bayern, Barcelona, CSKA, Fenerbahce, Maccabi, Milano, Olympiacos, Panathinaikos, Real Madrid, Zalgiris). Predsednik lige (Dejan Bodiroga) i CEO (Paulius Motiejunas) su izabrani predstavnici lige, ali njihova uloga na važnim odlukama je izuzetno mala. Sve bitne odluke donose se glasanjem i prostom većinom, što u prevodu znači samo jedno. Onog trenutka ako se na stolu nađe pitanje:
„Da li ćemo dati Partizanu (ili bilo kojem drugom klubu) trogodišnju licencu“ ili „Da li ćemo dati Partizanu (ili bilo kojem drugom klubu) da postane suvlasnik lige“ matematika je više nego jasna i prosečnim osnovcima. U vazduhu je potrebno sedam ruku, a bez Obradovića, ta misija je apsolutno nemoguća u slučaju Partizana.
Naravno da ne postoji garancija da će Partizan ikada dočekati to stalno mesto, ali to će ostati ono zbog čega se Obradović vratio. Jer drugačije, košarkaški klub u Evropi ne može funkcionisati u ovim uslovima. Ne mogu se praviti dugoročni planovi i ne može se živeti „od sezone do sezone“. Obradoviću je to više nego jasno i ako deviza bude „posle mene potop“, do potopa će zaista doći. A ako Partizan ne bude stalni član Evrolige kada Obradović ode, potop je verovatno procentualno najizvesniji scenario. I ko misli drugačije, sigurno je da živi u zabludi.
I onda ne treba da se čudi zašto Partizan nije pravio nikakvu dramu nakon svega što se desilo u seriji sa Real Madridom. To je klub kojem je Obradović doneo titulu u Evroligi prvi put nakon 15 godina. Ako sutra najtrofejniji evropski trener „okrene broj“ Ali Koca (prvi čovek Fenerbahcea) i zamoli za uslugu, šta mislite koji će odgovor biti nakon svega što je Obradović dao tom klubu? I da li mislite da je slučajno predloženo da Maccabi igra domaće utakmice u Beogradu? Ili je slučajno što su odnosi Željka Obradovića i Dimitrisa Giannakopoulosa više nego dobri u zadnje vreme nakon što su u jednom periodu čak bili i u „otvorenom ratu“. Ergin Ataman je Anadolu Efes doveo na oproštajnu utakmicu Novice Veličkovića kada je bio aktuelni šampion Evrolige, i tako dalje, i tako dalje. Paralelno sa bitkama na terenu, Partizan vodi i one diplomatske. Koju su na duge staze mnogo važnije od ovih prvih.
Sedam ruku u zraku je ono što će Partizanu ili bilo kojem klubu trebati ako i kada se na stolu nađe pitanje za višegodišnju ili trajnu licencu. Evroliga je gotovo pa zacementirala svoja vrata i ko se nađe sa pogrešne strane onog trenutka kada se ona do kraja zatvore, perspektivu neće imati. Ama baš nikakvu.
Jer evropska košarka nije profitabilna i preko noći to neće postati. U Evroligu ne možete ući ni sa titulom prvaka Španije, ni sa titulom prvaka Italije, a ni sa titulom prvaka Turske. Možete okončati sezonu bez ijednog poraza u bilo kojem takmičenju i svejedno vas to ne vodi u Evroligu. Da, surovo je i pogrešno, ali to je realnost. Pa tako ni titula ABA lige ne znači sigurno mesto. To vlasnike tog takmičenja apsolutno ne zanima. I neće se ni truditi da sutra objasne Murciji zašto ne može u Evroligu ako bi nekim čudom šokirala Real Madrid u finalu najkvalitetnije nacionalne lige u Evropi. Jednostavno, to je tako. A na jednogodišnju licencu i trošenje 10+ miliona evra niko neće da pristane. Pa onda ne iznenadi kada nakon osvajanja Evrokupa Gran Canaria kaže „zašto da igramo samo jednu sezonu i trošimo novac? Bolje da ne igramo ni tu jednu.“
Partizan kao klub ima samo jedan ispravan put. A da li će uspeti da dođe do cilja ili će ga neko ili nešto saplesti, vreme će pokazati. Trofeji su bez dileme nešto što će turbulentne vode učiniti mnogo mirnijim, pogotovo kod navijača, ali izazov će biti da se s puta ne skrene onda kada trofeja ne bude kao što je to slučaj ove sezone.
Ali na tom putu, najveći zalog nisu ni istorija kluba, ni puna Arena, ni navijači, a ni veliki budžet. A još manje trofeji. Zalog je Željko Obradović jer u teoriji, samo on može svojim uticajem da dovede do „sedam ruku u vazduhu“ koje bi osigurale dugoročnu i višegodišnju stabilnost za ovaj klub bez obzira koji igrači igraju u njemu, koji trener sedi na klupi i koji upravni odbor i predsednik vode klub. A da bi se to pitanje nekad uopšte i pokrenulo, sve navedeno u uvodnoj rečenici je samo jedan veliki preduslov. Ni sam Željko kao Željko nije garancija, ali je jedina (dugoročna) šansa koju KK Partizan ima.
Jer iz ovog sna u vidu Evrolige, skupih igrača, pune Arene i slika koje se šalju širom sveta iz sedmice u sedmicu veoma lako može da se probudi. A java bi u tom slučaju mogla da izgleda poprilično tmurno.
2 komentara
Nmg da verujem šta čitam, kojih 7 ruku u vazduhu, koje vlasništvo u EL ?
Većina EL džinova su filijale svojih močnih fudbalskih klubova, Real, Barsa, Bajern itd.
Privatni kapital na prvom mestu.
Povratak Žoca i najveći budžeti u istoriji crno-belih su deo državnog projekta vraćanja KKPa u EL.
Vraćanja, jer sami nisu.mogli da se vrate.
Za 3 sezone stucano je 60 miliona evroa. Osvojen samo 1 trofej.
Ceo Željkov povratak je blef, fol,
dribling u prazno, promašeni šut.
Pokušaj da se EL “izvata” na brzinu.
Budućnost EL nije “projekat Partizan”, budućnost je zatvorena liga nalik na NBA, povratak CSKA koji neće doveka biti van elite,
i klubovi poput Dubaija.
Budućnost je KK PSG i KK MAN.CITY.
Niko iz prostora ex yu niti sa Balkana neće imati mesto u toj,
budućoj EL.
Ovaj text je..
Svaka čast za komentar.