Kada je Crvena zvezda sezone 2012/2013 zaigrala u Evroligi, prvi put u 21. veku, nakon 13-ogodišnjeg posta, započet je san jedne generacije zvezdaša. Jedanaest godina kasnije, posle jednog gostovanja u Istanbulu, jasno je da će on ostati nedosanjan.
Sanjarenju je došao kraj, iako bi se ovaj period od nešto više od decenije “tumaranja” Zvezdinih košarkaša u Evropi, pre mogao nazvati mesečarenjem – obavljanjem ustaljenje radnje iz duboko nesvesnih razloga, sa nedostatkom konkretnog cilja.
Ponekad bi se iz drčnosti pojedinca ili grupe rodila nada i stvorio dovoljan emotivni naboj da se u halu sazove preko 24.000 pristalica, ostvare pobede i nad trostruko skupljim ekipama, ili da se zabeleži plasman među osam najboljih ekipa u Evropi. Jedino je podrška navijača tokom sezona bila konstantna, dok su pobede, a naročito plasmani u naredne faze takmičenja, uglavnom izostajali. Onoga što nije manjkalo međutim, jesu bolni porazi, baš poput onog sinoćnjeg u Sinan Erdem areni.
,,Krajnje je vreme da se VHS kaseta vrati u videoteku”
Teško je porediti debakl protiv Anadolu Efesa , sa onim “do or die” porazom od Darussafake 2018. godine u poslednjem kolu Evrolige. Teško je porediti sezonu u kojoj su i matematičke šanse za plasman u play-off, zbrisane gotovo pet kola pre kraja prvenstva, sa sezonom u kojoj je zabeleženo 16 pobeda, od kojih je sedam došlo uzastopce. Dok se poraz od Darussafake može okarakterisati svakako težim (zbog uloga koji je bio u opticaju), onaj sinoćnji je daleko tužniji. Jedan si pretrpeo u rovu, boreći se prsa u prsa, dok si u drugi ušao mašući belom zastavicom i doživeo najveću blamažu svog mandata u Evropi.
Iako su navijači Zvezde navikli na poraze od Anadolu Efesa u Istanbulu, moramo da kažemo da je poraz od 45 razlike novitet u ekipi sa Malog Kalemegdana. Međutim ovakav pristup utakmici, porazi od timova sa najlošijim skorom u ligi i bezbroj ispuštenih neizvesnih završnica, su stvari koje se praktično bez izuzetka, ponavljaju iz sezone u sezonu. Svake godine zvezdaška javnost pogleda nekolicinu repriza iz “Palau Blaugrane”, “Fernando Buesa arene”, “Audi Doma”, “Zalgirio arene”… Krajnje je vreme da se VHS kaseta vrati u videoteku, jer je traka izlizana, kutija pohabana, a snimak dosadno predvidiv.
Nekada Miller, Kinsey, Štimac, sada Gillespie, Smart i Thompkins
Prošle zime je gotovo svako pitanje novinara o eventualnim pojačanjima, rukovodstvu Crvene zvezde, naišlo na identično objašnjenje – da se neće po svaku cenu dovoditi kojekakva pojačanja i da će sve pridošlice morati prvobitno da se uklapaju u koncept tima. Tri meseca kasnije dva od četiri pojačanja se ne nalaze ni u široj rotaciji, treće se prvi put vraća takmičarskoj košarci nakon godinu dana pauze i to u aprilu mesecu, dok je četvrto Nikola Topić, biser Crvene zvezde, koji se i pre početka sezone nalazio u crveno-belom taboru.
“In-season” pojačanja u sezoni 2015/2016 su bila Quincy Miller, Tarence Kinsey i Vladimir Štimac, sada su ona Freddie Gillespie, Javonte Smart i 33-godišnji Trey Thompkins. Pre osam godina Crvena zvezda je imala ubedljivo najmanji budžet u Evroligi, ove godine Milano je na sebe preuzeo Napierov ugovor težak nekoliko miliona. Nekada su pojačanja svojim bravurama, učestalo pravila sadržaj vredan “poteza kola” u Evroligi, sada je njihova košarkaška nepismenost predmet ismevanja na društvenim mrežama. Košarkaši Crvene zvezde sezonu 2015/2016 završili su nakon četvrtfinalne serije i poraza od CSKA pred punom Beogradskom arenom. Sada su iz Istanbula ispraćeni utučeni, sa kusurom od 45 poena razlike u džepovima, povratnom kartom za Beograd i statusom trećeg najlošijeg tima u Evroligi.
Traže se krivci
Nakon pomenute famozne sezone, kada je Crvena zvezda prvi put u svojoj istoriji igrala top osam Evrolige, ostala je euforičnost, koja se zadržala narednih nekoliko godina, ali se ona nikad nije pretočila u konkretniji uspeh. Sada, kao i svakog proleća poslednjih sedam godina, navijačima Crvene zvezde ostaje da se nadaju osvajanju ABA lige i Superlige Srbije. Ipak se ti trofeji broje u Beogradu, dok su ovi evroligaški bitni samo u Madridu, Barceloni, Atini i Istanbulu…
Nakon ovih 11 godina ostaje još jedna zaostavština, generacija zvezdaša (igrača i navijača) koja je svake sezone imala visoke aspiracije, za svoj voljeni klub, za sebe. Generacija koja je želela, svake godine da se diči uspesima i natrljava ih u lice rivala po Evropi, sve pod okriljem zajedničkih boja. Retko kada su dobijali priliku za tako nešto, iako su je svojom vernošću bez sumnje zaslužili.
Iz sezone u sezonu su ove njihove ambicije jenjavale, sedirane brojem trofeja u domaćem i regionalnom takmičenju. Sada kada je došlo vreme, da se u pitanje dovodi i ponos u sopstvenom gradu, kada su odjednom klupski uspesi merljivi sa uspesima večitog rivala, jer se nakon dužeg niza godina nalaze na istoj skali, sada se gubi strpljenje i traže se krivci. Ne traže se u Vitoriji, ni u vladajućoj strukturi Evrolige, kao ni u taboru večitog rivala. Traže se krivci za neispunjena obećanja, promašena pojačanja, godine prosečnosti, za kikseve u Berlinu i Villeurbanneu, za ubedljiv poraz u Istanbulu, traže se krivci za poraz jedne generacije.