Nenad Jakovljević svoj trenerski put posle epizode u Crvenoj zvezdi nastavio je u Italiji, gde je član stručnog štaba Luce Banchija.
Mladi srpski stručnjak istovremeno obavlja funkciju pomoćnog trenera Svetislava Pešića u reprezentaciji Srbije, a za Basketball Sphere govorio je o dosadašnjim iskustvima u svojoj karijeri, te nešto više o trenerskom poslu gde je osim pomenutog tandema radio i kad asistent Duška Ivanovića za kojeg ga vežu samo lepa sećanja.
Kada je imao samo 17 godina otišao je put Italije gde se posvetio obrazovanju, a nikada nije krio afinitete i emociju prema košarci. Još za vreme igračke karijere počeo je da se bavi trenerskim poslom. U tom periodu vodio je mlađe kategorije Virtus del Garde, takođe iz Bologne, gde ga je u najnovijem angažmanu put ponovo doveo u “univerzitetski grad”.
Student nama omiljene igre svoj trenerski put nastavljati graditi u Virtusu, uglednom evroligašu koji je prvi sinonim za košarku “na Čizmi”. Kako je došao tamo gde je na neki način sve počelo, te koje su mu bile usputne stanice Nenad Jakovljević opisao je u razgovoru za naš portal.
Već sutradan sam bio u Bologni
Nakon što je trener Duško Ivanović smenjen na poziciji trenera u redovima tima s Malog Kalemegdana, saradnju s Crvenom zvezdom završio je i Nenad Jakovljević. Relativno kratak vremenski period proveo je bez poslovne obaveze, a dogovor sa Virtusom postignut je u ekspresnom roku:
“Krajem decembra prošle godine, nepuna dva meseca posle odlaska iz Crvene zvezde, dobio sam poziv od trenera Banchija uz pitanje da li bih želeo da se priključim njegovom štabu. Naravno, nisam imao nikakve nedoumice i odmah sam prihvatio poziv. Sreli smo se narednog dana u Beogradu, dan pre utakmice između Partizana i Virtusa.
Predočio mi je koja će biti moja zaduženja i kako su podelili zadatke između pomoćnih trenera. Već sutradan sam bio u Bologni, spreman za novi profesionalni izazov. Velika mi je čast i privilegija raditi sa Lucom i biti deo kluba kao sto je Virtus.”
Uvek je bio dostupan da podeli svoja iskustva i savete
Luca Banchi je u kuloarima evropske košarke naširoko poznato ime, a u žiži javnosti bio je još u periodu dok je obavljao funkciju pomoćnog trenera Siene. Posle nekoliko godina gde je prolazio ispod radara, na najveću evropsku scenu vratio se nakon velikog uspeha sa reprezentacijom Letonije. Nakon što je preuzeo Virtus apetiti kluba iz Bologne su porasli, a tim beleži sjajne rezultate.
“Trenera Banchija poznajem već duži niz godina. U Italiji sam proveo veći deo svog života. Ovde sam i počeo da se bavim trenerskim poslom. Održavali smo konekciju u prethodnim godinama. Pre svega za vreme njegovog boravka u Americi gde je radio u Long Island Netsima, kao pomoćni trener u Razvojnoj ligi.
Izuzetno me je zanimalo njegovo iskustvo na toj poziciji, uzevši u obzir da je bio i više nego kvalifikovan za istu. Uvek je bio dostupan da podeli svoja iskustva i savete. Prethodno leto smo razmenili veliki broj informacija o protivničkim ekipama za vreme Svetskog prvenstva u Manili” – objasnio je Nenad Jakovljević.
Raditi sa trenerom Ivanovićem bilo je fenomenalno
Duško Ivanović je poznat kao stručnjak koji ne odstupa od svojih principa, s posebnim akcentima na defanzivne zadatke. Iako mnogi njegovi bivši igrači imaju različite kritike, kada je u pitanju rad pomoćnog trenera i saradnja u Crvenoj zvezdi naš sagovornik ima samo reči hvale:
“Proveo sam godinu i po dana u Crvenoj zvezdi na poziciji pomoćnog trenera. Prvo Vladimiru Jovanoviću, a zatim i Dušku Ivanoviću. Izuzetno sam zahvalan na vremenu provedenom u Zvezdi. Zaista sam uživao i mnogo mi je prijao povratak u Srbiju i rad u tako velikom klubu. Raditi sa trenerom Ivanovićem bilo je fenomenalno.
Naučio sam mnogo stvari od njega, ne samo na terenu, već i van njega. Njegovo iskustvo i metod rada su mi umnogome pomogli da se usavršim kao trener. Prezadovoljan sam odnosom koji smo izgradili za relativno kratko vreme i iskreno se nadam ponovnoj saradnji u bliskoj budućnosti.”
Bologna je kao i Beograd – grad košarke
Jasno je da pritisak s kojim se nose članovi beogradskih “večitih” predstavlja možda i najveći izazov. U takvoj sredini se ne snađu baš svi na identičan način. Trener Nenad Jakovljević pobliže je objasnio pritisak koji evidentno postoji i u Italiji, posebno u klubu takve istorije kao što je Virtus:
“Oba tima imaju veliku bazu navijača sa pobedničkim mentalitetom i težnjom da se pobedi svaka naredna utakmica. Bologna je kao i Beograd – grad košarke. I ovde postoji veliki gradski rivalitet, iako je naš rival trenutno u nižem rangu takmičenja. Uvek postoji pritisak pobede iako je ovde to možda za nijansu manje izraženo.
U svakom slučaju, prelepo je raditi u klubu koji ima istoriju kao sto je ima Virtus. Po samom dolasku u klub sam osetio veliku dozu poštovanja zbog činjenice da dolazim iz Srbije. Mnogi naši šampioni, kako igrači, tako i treneri, su nam ostavili otvorena vrata i neizmerno sam im zahvalan na tome.”
Trento kao uvodna stanica putovanja
Trento je u Italiji, ali i u Evropi u poslednjoj deceniji uvek nezgodan protivnik za bilo koju ekipu. Upravo u tom klubu Nenad Jakovljević započeo je svoje putovanje, a za grad koji je istorijski poznat po događaju “Tridentski sabor” vežu ga samo lepe uspomene:
“Trento je prvi veliki klub u kom sam radio kao trener. Proveo sam tamo ukupno pet sezona. Sa ove tačke gledišta, bilo je to jedno neprocenjivo životno i profesionalno iskustvo. Imao sam mogućnost da se razvijam kao trener u mnogim segmentima igre. Radio sam kao pomoćni i glavni trener mlađih kategorija, tehnički direktor za individualni razvoj igrača svih mlađih kategorija, tehnički direktor letnjeg kampa, glavni trener razvojnog tima.
Pri prvom timu sam imao ulogu skauta i video koordinatora kod trenera Mauricija Buscaglie i Nicole Brienze. Uporedo sa trenerskim poslom, održavao sam odnose i između kluba i Evrolige. Godinu dana pre dolaska u klub, završio sam master program Evrolige u Veneziji čiji je fokus bio na sportskom marketingu i menadžmentu.”
Bayern kao uvod u ono što će se dogoditi osam godina kasnije
Za vreme master studija uz pomoć Gorana Šašića, trenutno direktora Borda evroliginih trenera, Nenad Jakovljević je stupio u kontakt sa Svetislavom Pešićem. Selektor reprezentacije Srbije tada je otvorio svoja vrata za mladog srpskog stručnjaka koji je u Minhenu proveo četiri meseca. U tom intervalu bio je do detalja uključen u rad trenera Pešića, od treninga, preko video sastanaka i na kraju do samih utakmica.
“Osim prvog tima, pratio sam i razvojni tim, koji je tada sa uspehom vodio trener Oliver Kostić. Ovaj period mi je umnogome pomogao da dobijem sveobuhvatnu sliku o našem poslu. Tada sam definitivno odlučio da se želim baviti trenerskim poslom.
Posle vremena provedenog u Minhenu ostao sam u sjajnim odnosima sa trenerom Pešićem. Svaku priliku da se vidimo i porazgovaramo uvek sam iskoristio. Svetislav Pešić je nepresušni izvor informacija, ne samo o košarci i trenerskom zanimanju već i o životu. Iskreno, ni u najlepšim snovima nisam mogao zamisliti da će se sve ovako odigrati.”
Ostvarenje dečačkog sna
“Pre dve godine smo se sreli u Barceloni, gde sam sticajem okolnosti radio kao Competition Executive u Evroligi. Nekoliko dana posle tog razgovora, trener Pešić mi je predložio da se priključim štabu reprezentacije kao skaut i video-koordinator.
Bilo je to ostvarenje mog dečačkog sna. Nisam razmišljao niti jedne sekunde. Prethodne dve godine i rad sa selektorom Pešićem, sa svim članovima stručnog štaba, kao i sa svim igračima koji su prošli kroz FIBA prozore, Evropsko i Svetsko prvenstvo, su nešto nezaboravno.
Izgradili smo izvanredne odnose koji se zasnivaju na iskrenoj ljubavi prema našoj zemlji i prema košarci. Doček na balkonu Skupštine posle osvajanja srebrne medalje na Svetskom prvenstvu u Manili je šlag na tortu” – ispričao nam je Nenad Jakovljević.
Upravo igrači su ti koji nas čine boljim trenerima
Ponekad je autoritet detalj s kojim često probleme mogu imati i glavni treneri. Zanimalo nas je kako to izgleda iz prizme asistenta i njegovih zaduženja za bavljenje samim poslom. Iako zvuči izuzetno komplikovano, Nenad Jakovljević je odgovornosti i zaduženja objasnio poprilično jednostavno, a suština je kao i u mnogim životnim stvarima – odanost i iskrenost:
“Smatram da je primarna uloga pomoćnog trenera da bude najbolji mogući servis glavnom treneru i igračima. Naš zadatak je da donosimo solucije na sto i da učinimo posao glavnom treneru sto je moguće jednostavnijim. Uvek sam kretao od pitanja šta bih ja želeo od svog pomoćnog trenera. Kakvo ponašanje i day to day pristup rešavanju problema. Time se i sam vodim. Odanost i iskrenost su isto tako izuzetno važni.
U Virtusu sam zadužen za pripremu utakmica Evrolige, za self scouting i za individualni razvoj igrača na bekovskim pozicijama. Analiza protivnika, analitika i video materijal su esencijalni u pripremi utakmice. Moram priznati da ipak malo više uživam u individualnom radu sa igračima, kao i u radu na samom terenu. Izuzetno sam zadovoljan odnosom koji sam uspeo da ostvarim za jako kratak vremenski period sa svim igračima.
Od samog starta sam se trudio da budem na raspolaganju, da pokažem iskrenu želju da pomognem, kako na terenu, tako i uz pomoć video materijala. Želeo bih naglasiti da su upravo igrači ti koji nas čine boljim trenerima. Virtus ima veliki broj iskusnih igrača, koji i dalje imaju veliku želju za napretkom i usavršavanjem svoje igre.”
Dinamičnost rada u organizaciji kao što je Evroliga
Kao i u svakoj struci, pa tako i u trenerskom poslu poprilično je važno biti otvoren za nova iskustva i u skladu s raspoložim resursima maksimalno proširiti vidike. Upravo takvo iskustvo naš sagovornik stekao je radeći za organizaciju kao što je Evroliga:
“Bilo je zaista sjajno iskustvo raditi za Evroligu i živeti u Barceloni. Oduvek sam ostavljao otškrinuta vrata i za menadžerski posao. Smatram da trenerima može samo biti od pomoći razumevanje i ostalih organizacionih i menadžerskih aspekata igre. Nekako se namestilo da po početku pandemije virusa korona napustim Trento i da dobijem poziv iz Barcelone da se priključim njihovom Competition Departmentu.
Bio je to novi izazov koji sam oberučke prihvatio. Imao sam više zaduženja koja su zahtevala da razvijem nova znanja i veštine adaptacije na tako dinamičan sistem. Imam prelepa sećanja na taj period. Profesionalno, stekao sam bitna organizacione sposobnosti. Takođe, upoznao sam izuzetne ljude i stekao nove prijatelje. Mislim da nije moglo bolje od toga.”
Ljubav prema košarci, iskren odnos i pošten rad
Na kraju razgovora želeli smo da čujemo koji su to saveti srpskog trenera za nove generacije i izazove koji ih tek očekuju, kako u igračkim, tako i trenerskim vodama. Postulati za uspešno bavljenje bilo čim su i u ovom slučaju poprilično jednostavni.
“Što se tiče mladih igrača, smatram da je obrazovanje jako bitno i da ne treba zapostaviti studije. Verovatno je Amerika najbolji mogući primer kako je moguće uporedno baviti se sportom i steći akademsko znanje. Savetovao bih svim mladim sportistima takav put.
Mislim da nisam u poziciji da dajem savete mladim trenerima, jer sam i sam u sličnoj poziciji. Bar volim da se smatram mladim trenerom. Ljubav prema košarci, iskren odnos i pošten rad su uvek bili, i biće naš najbolji mogući saveznik u ostarenju naših ciljeva” – zaključio je za Basketball Sphere na kraju razgovora Nenad Jakovljević.