Uroš Dragićević, asistent Saše Obradovića u Monacu, govorio je za Basketball Sphere o svom putu do Kneževine i o tome kako je biti deo takvog tima.
Sastav kao što je Monaco već neko vreme ima epitet “evropskog NBA predstavnika”. Pre svega nekoliko meseci deo mašinerije trenera Obradovića postao je i naš sagovornik, a trnoviti put do zvezda otpočeo je u prestonici Španije, Madridu.
Dva osnovna životna postulata Uroša Dragićevića su znanje i poverenje, kao glavni preduslov za autoritet koji je izuzetno važan faktor u trenerskom poslu. Kada u ekipi na čijoj ste klupi jako bitan šraf nastupaju Kemba Walker, Mike James, Jordan Loyd, Elie Okobo i mnogi drugi, jasno je da taj posao predstavlja veliki izazov, ali i čast, o čemu možete čitate u redovima koji slede…
“Za ovakvu priliku sam se borio 10 godina. Tek kada zakoračiš u salu i na parket vidiš gde se nalaziš i s kim imaš mogućnost da radiš, napreduješ i učiš. Za mene je ovo fantastično iskustvo. Često uhvatim sebe na treningu ili utakmicu da se zapitam da li sanjam. Jednostavno, odličan osećaj svakog dana, sve ono što ide pre, tokom i nakon svake utakmice je fantastično” – započeo je razgovor Uroš Dragićević.
Prvi trofej je izmakao, naredna meta – preostala tri
Monaco je potpuno neočekivano svoj put ka trofeju Leaders Cupa u vitrinama završio u polufinalu. Nadigrao ih je Paris, koji je kasnije savladao Nanterre. Tim iz grada svetlosti s klupe predvodi Tuomas Iisalo, čiji ste intervju za Basketball Sphere nedavno mogli pročitati na našem portalu:
“Nije planirano da učešće završimo već drugi dan. Cilj kluba od samog početka sezone je da u svim takmičenjima čiji smo deo napadnemo prvo mesto. Paris je prvi put u istoriji osvojio Leaders Cup, nezgodna ekipa koja igra agresivno svih 40 minuta u napadu u odbrani. Činilo se da ćemo uspeti da se izvučemo.
Zasluženo su otišli u finale i pobedili Nanterre za trofej. Ekipa Parisa igra na visokom nivou i to je jedan od protivnika koji je kandidat za finale u Francuskoj ligi. Njima je otišao prvi pehar, a pred nama su novi izazovi koji kreću već za nekoliko dana – najvažnija faza Evrolige pred play-off” – objasnio je naš sagovornik.
Saša Obradović kao mentor
U Monacu nije samo naš sagovornik iz kategorije onih na “-ić”, što u svetu košarke, ne samo u Evropi već i preko bare, stavlja na teret neku vrstu dodatno tereta. Prosto kada ste s ovog podneblja u košarkaškim kuloarima, podrazumeva se da ste u mogućnosti napraviti razliku. Osim trenera Dragićevića, asistent Saši Obradoviću je i iskusni Mirko Ocokoljić.
“Za nekog ko je u mojoj situaciji, a da ima ovakvo prvo iskustvo, sjajna škola. Da stavimo sa strane igračku karijeru Saše Obradovića koja je bila fenomenalna, već toliko godina radi kao trener na visokom nivou. To sigurno nije slučajno. Predan je košarci 24 sata dnevno, mnogo ulaže u svoj rad i živi košarku na njegov način.
Kao deo stručnog štaba, dok gledamo njega kao primer koji je nonstop u košarci, razmišlja o detaljima i kako pripremiti utakmicu, ali i igrače, prosto drži ljude oko sebe budnim, aktivnim i ambicioznim.
Nakon svake utakmice sedne u avion, izvadi računar i krene da analizira sledećeg rivala ili odigranu utakmicu. Tebi ne ostaje ništa drugo nego da se prilagodiš na taj ritam i budeš bolji. Veliko iskustvo, za ovih par meseci sam mnogo toga naučio, video, čuo i osetio. Jako sam mu zahvalan na šansi, jer ja sam mlad trener i neko ko nije imao pre toga iskustvo rada sa ovakvom ekipom koja ima najviše moguće ciljeve” – rekao nam je u dahu Uroš Dragićević.
Obaveze asistenta u evroligašu
Ono što je primarno česta tema razgovora u formatu Evrolige koji je na snazi već nekoliko godina svakako je gust raspored u kojem su timovi primorani da iz raspoloživih snaga izvuku maksimum kapaciteta. Zbog toga veliki posao osim šefa stručnog štaba obavljaju i asistenti, pa smo iz prve ruke mogli da čujemo kako to izgleda na nivou jednog od najboljih timova na Starom kontinentu:
“Dati priliku nekome sa strane ko će ući u tim i pomoći je stvarno veliko zadovoljstvo. Saša je kao trener jako zahtevan i to isto očekuje od svojih igrača i stručnog štaba. Nekada radimo i danonoćno, jer je posao takav kakav jeste. Imamo 14 igrača, svake nedelje 2 do 3 utakmice. Najviše vremena nam odnosi priprema video analiza i rad koji ja imam, a to je vreme na terenu sa igračima pre treninga i nakon treninga.
Uz neku analizu mogu da koriguju određene greške koje su učinili u prethodnim utakmicama ili prethodnih par nedelja. Trudimo se te greške svesti na minimum. Saša Obradović je sve delegirao na osnovu rada. Mirko Ocokoljić je dugi niz godina u Francuskoj, a u štabu je poslednje dve sezone.
U njega trener Obradović ima mnogo poverenja, zajedno analiziramo utakmice gde učestvujemo u analizama napada, odbrane i pojedinačno igrača. Imamo priliku da na sastancima i razgovorima koji su svakodnevni iznesemo naše mišljenje potkrepljeno video materijalom ili statističkim podacima. Imamo priliku da iznesemo naše mišljenje, što Saša Obradović ceni.”
Na raspolaganju igračima 24 sata dnevno
“Nije diktatura, nego prosto svako ima priliku da iznese svoje mišljenje, da bi na osnovu tih informacija on doneo završnu reč. Uloge su podeljene da svako od nas ima zadatke, pripremi narednu utakmicu, poradi na detaljima i to prikaže igračima. Moj posao je rad sa igračima koji je tokom dana nekoliko sati pre i nakon treninga. Igrači koji ne otputuju na utakmicu ili izlaze iz povrede su isto tako pod mojim nadzorom. Pomažem im da uđu u ritam i izađu iz povrede.
Radimo na korekcijama šuta i svega onoga što je igračima potrebno, da obnove neko znanje ili koriguju detalje na kojima su grešili u prethodnim utakmicama. Mislim da je u ovom rasporedu takmičenja to jako važno, jer igrači imaju mogućnost da ulažu u sebe što im daje servis uz sebe 24 sata dnevno. Kada god neko od pojedinaca odluči, može da stupi u kontakt sa mnom i da ima dvoranu na usluzi kako bi radio. Moj je posao vezan za indvidualan rad i pomoć u video analizi ostalim trenerima.”
Znanje i poverenje kao primarni postulati trenerskog posla
Trenerski posao ne zasniva se samo na tome da se pravovremeno pojavi na treningu, odradi posao, a potom spakuje torba i napusti dvorana do sledećeg treninga. Često se desi da novajlije na parketu u ulozi igrača trebaju neki vremenski period kako bi se adaptirali na novu sredinu. Takav slučaj je i sa zaduženjima trenera koji put do autoriteta stiču znanjem i poverenjem.
“U samom početku sam imao određenu sumnju kako će to sve da izgleda. Međutim, poštovanje od strane igrača se stiče znanjem. Definitivno da na samom početku nije bilo lako. Imaju određenu dozu sumnje u tome na koji način možeš da im pomogneš. Kada se bolje upoznamo i kada oni video šta mogu da dobiju od trenera, poštovanje i autoritet se zasnivaju na znanju i poverenju kada vide da mogu napredovati. Svaki igrač želi da bude bolji i postigne više, a ako ti u tome možeš da im pomogneš, njegovoj sreći nema kraja.
Uspeo sam da izgradim jedan odnos pun poštovanja prema svima njima, njihovim uspesima u karijerama. Isto tako sam jako zahvalan i sretan jer mogu raditi sa njima, da vidim kako oni neke stvare rade, kako prolaze kroz lakše ili teže momente kojih definitivno ima. Možeš puno toga kao trener da naučiš od njih samih.
Svako ima svoje rutine, načine rada. Neki su skeptični pa nisu spremni da promene neke stvari. Vremenom kada vide da je neko drugi uspeo, jave ti se, pa su spremni da idu dalje. Imamo sreću da nam je svlačionica puna vrhunskih profesionalaca i igrača sa velikim kvalitetom, ali isto tako kvalitetnih ljudi koji su spremni da napreduju i urade sve kako bi ostvarili cilj” – kaže Uroš Dragićević.
S takvim igračem bih otišao u bilo kakvu bitku
Monaco poseduje jednu od najubitačnijih bekovskih linija u Evroligi. Mike James koji igra košarku karijere, Jordan Loyd čiji je uticaj na oba kraja parketa teško rečima opisati i Elie Okobo kada maksimalno ozbiljno pristupi svojim zadacima, glavobolje su za svakog rivala. Možda je to na svojoj koži ove sezone najbolje osetio i aktuelni šampion Evrope, madridski Real. Međutim, Uroš Dragićević je deo razgovora posvetio i defanzivnim bedemima sastava iz Kneževine:
“Donatas Motiejunas je igrač koji je stub ekipe, kluba i neko ko je već tri sezone tu. Igrač koji može da bude glas razuma, jako inteligentan momak koji dobro prepoznaje situacije. Nekada zna da bude kritičan prema sebi i drugima, ali i da pruži podršku.
John Brown je stub naše odbrane, momak neverovatne energije. S takvim igračem bih otišao u bilo kakvu bitku. Takvu energiju nisam video kod mnogo igrača. To što on radi i daje za ekipu je fenomenalno. Naravno, i svi ostali, Petr Cornelie, Jaron Blossomgame, svesni uloge u ekipi i posvećeni radu.”
Kemba Walker kao sjajan mentor
“Mislim da je Jordan Loyd jedan od igrača koji je jako važan na terenu, ali i u svlačionici. Njegovo odsustvo zbog povrede moglo je da se oseti. Važno je kada je prisutan u ekipi. Srećni što smo ga imamo. Kemba Walker, posle toliko godina u NBA ligi, prosto je prihvatio ulogu koju ima u ekipi.
Tu zaista nema problema, radi kvalitetno, trudi se da pomogne igračima i mislim da je jako dobar mentor. Kvalitetan kao osoba i kao igrač može da bude odlično ogledalo za mlade poput Okoboa i Strazela. Oni svakog dana mogu da vide šta je zvezda i kako radi.
Mike James kao centralna figura Monaca
“O Mike Jamesu ne treba kriti reči hvale. To što radi ove sezone je fenomenalno. Ja zaista nisam video profesionalca kao što je on. I na slobodan dan dolazi u salu i naporno radi. Sve one koševe koje postiže, a ljudi gledaju u neverici, on to radi pre i posle svakog treninga, vežba, priprema te šuteve, sprema sebe za posebne načine odbrane.
Mislim da je ovo njegova najbolja sezona u karijeri i siguran sam da bi bilo fenomenalno za klub i celu organizaciju da produži ugovor i da ostane u Monacu. To je već na njemu i klubu. Imam sreću da je ove godine tu, videćemo za dalje” – objašnjava Uroš Dragićević.
Put kojim se ređe ide
Sve je na neki način počelo slučajno, sada već daleke 2013. godine. Tada je Uroš Dragićević stupio u kontakt s Marinom Sedlačekom, gde je dobio savet kako ne bi bilo loše da pogleda treninga jednog malog kluba u Madridu. Tamo je u tom trenutku funkciju sportskog direktora obavljao današnji asistent Darka Rajkovića, Ivo Simović.
“Otišao sam u Madrid i upoznao ga, te dobio priliku koja mi je promenila život. Isto kao što je dolazak u Monaco jedna nova stepenica i promena u životu na kojoj sam Saši jako zahvalan, tako je Ivo Simović meni kao mladom momku od 24 godine promenio život. Dobio sam priliku da radim u jednom malom klubu u Madridu, Torelodones, koji se takmiči u mlađim kategorijama madridske košarke.
Da budem deo jednog fenomnelanog projekta koji je trajao u mom slučaju sedam sezona. Radio sam sa dečacima i devojčicama svih uzrasta, koji su dolazili su i prolazili kroz taj klub, gradili svoju budućnost i odlazili u NCAA, NBA, završavali u ekipama Endesa lige, Francuske lige.
Šest godina sam radio i učestvovao u građenju tog malog kluba i da igram utakmice protiv igrača koji su sada zvezde NBA lige poput Luke Dončića. Uspeo sam da postanem šampion Madrida sa generacijom dečaka za koje su mnogi mislili da to nisu u stanju. Bili smo šampioni Madrida do 18 godina protiv igrača kao što su Dino Radončić i Luka Dončić. Bilo je to fantastično iskustvo” – priseća se Uroš Dragićević.
Vreme za novi izazov
Posle tih šest godina srpski trener odlučio je napraviti iskorak u karijeri. Kreirao se sopstveni individualni program, te krenuo sa radom trenirajući talentovane igrače u Madridu gradeći put trenera kojeg bi u svakom trenutku mogli da kontaktiraju kako bi im pomogao na adekvatan način.
“Nedugo nakon pandemije virusa korona počeli su da se javljanju profesionalni igrači. Prvi od njih bio je Christan Eyenga, bivši saigrač Lebrona Jamesa u Cleveland Cavaliersima, ali i Kobe Bryanta u Los Angeles Lakersima. Nakon njega prosto igrači jedni od drugih dobiju kontakt ili sugestiju, vide da se određeni igrač pripremao sa jednim od trenera i požele i oni da krenu u rad.
Do 2023. godine sam imao čast da radim sa igračima poput Trey Thompkinsa, Anthony Randolpha, E.J. Rowlanda, bio je tu Usman Garuba, kao i sa igrači Evrokupa, pojedini reprezentativci i igrači Endesa lige. Kada je došla ponuda od strane Monaca nije bilo sumnje da li želim da je prihvatim ili ne. Odlučio sam se da napravim novi iskorak u svojoj karijeri i mislim da je to fantastična stvar” – objašnjava naš sagovornik.
Život u Španiji
I u ovoj priči imali smo priliku da čujemo koliki uticaj je jugoslovenska košarka ostavila na celu Evropu, pa tako i na Apeninskom poluostrvu. Uroš Dragićević je u prestonici Španije proveo čak 10 godina, a kako je u tom vremenskom intervalu sumirao utiske i doživeo ne samo košarku, već i život, objasnio nam je u delu razgovora:
“Život u Španiji je definitivno drugačiji. Za nekog ko je naše gore list nije nimalo lako. Uspeo sam da izgradim poštovanje od trenera i ljudi koji žive u Madridu. Ne mogu reći da je bilo lako ili teško, ali bilo je drugačije, potrebno je puno prilagođavanja. Promeniti mišljenje i ne toliko mnogo što se tiče košarke.
Španija je iskopirala sve ono što smo mi radili i podigli su to na viši nivo. Imaju mnogo kvalitetnije takmičenje za mlađe kategorije i meni je bila čast da kažem da sam živeo toliko godina u Španiji gde su me treneri prihvatili kao svog i gledaju kao nekog ko je njihov. Na to sam jako ponosan i velika čast i zadovoljstvo mi je da sam proteklih 10 godina živeo i radio u Madridu.
U nekom trenutku bih sigurno poželeo da se oprobam u radu s nekim klubom iz Španije. Košarka i život u Španiji su na visokom nivou. Ljudi sport jako vole i uživaju u njemu. To je na kraju krajeva nešto što ja kao osoba želim.”
Iz trenerskog ugla nekada postaje neizdrživo
Posle proputovanja Evropom gde smo na ličnom primeru mogli da čujemo dosta toga o Monacu, Saši Obradoviću, ali i Španiji, obradili smo uvek aktuelnu temu – Evroligu. Uveliko se priča o planovima koji čelni ljudi takmičenja kuju iza zatvorenih vrata, a svakako je centralna tema razgovora i Dubai.
“Jasno je da Evroliga ulaže u razvoj takmičenja. Ulazak ekipa kao što su Dubai, Paris i London mogu da pomognu u razvoju lige. Ono što je važno u svemu ovome jeste da se pomogne igračima i trenerima. Postaje jako teško za sve igrati sva ova takmičenja i spremati utakmice. Apsolutno nije lako, govorim iz trenerskog ugla da nekada postaje neizdrživo. Stručni štabovi sa ne tako velikim brojem članova teško pripremaju utakmice.
Evroliga treba da se razvija i da podižemo broj učesnika, kao i sve ostalo, ali treba voditi računa i o tome kada imamo vremena za pripremu i koliko. Na koji način će se putovati, da se napravi raspored takmičenja za domaće lige, ima tu puno problema. Iskreno me raduje to da će se košarka razvijati i da ćemo imati kvalitetno takmičenje jer je lepo igrati.
Gomila dobrih utakmica i igrača na jednom mestu, tako da možemo samo da budemo srećni. Da li će to da se dogodi i kada, to definitivno zna mali broj ljudi. Treba da vidimo šta će pojedinci iz vrha da urade, ali defintiivno da treba neko da konstultuje kako igrače, tako i trenere, te da se napravi sistem koji bi bio dobar za sve nas” – kaže Uroš Dragićević.
Povratak u budućnost
Tema Evrolige poslužila je kao odjavna špica u ovom slučaju za budućnost ne samog takmičenja, već i planove koje ima naš sagovornik. Ukoliko za sve gore navedeno po pitanju elitnog takmičenja Starog kontinenta postoje upitnici, srpski stručnjak na poziciji asistenta u Kneževini nema dilemu:
“Planovi za budućnost su vezani za Monaco do kraja sezone. Ovo je san koji želim nastaviti da živim. Fenomenalno iskustvo za mene, pa ću se truditi da što duže ostanem na ovom nivou. Videćemo da li će to biti moguće ili ne, ali radiću na tome” – zaključio je Uroš Dragićević na kraju razgovora za Basketball Sphere.