Košarkaška reprezentacija Jugoslavije FIBA Svetsko prvenstvo osvojila je pet puta, a niz je počeo u Ljubljani 1970. godine.
Argentinci su bili domaćini 1950, Brazil 1954, Čile 1959, ponovo Brazil 1963, Urugvaj 1967, a zatim Jugoslavija. Otuda je jasno da je šampionat u Sloveniji bio specifičan po tome što se prvi put igrao u Evropi i van teritorije Južne Amerike.
Jugosloveni su u prethodnih nekoliko velikih takmičenja vrebali najsjajnije odličje, ali im je ono izmicalo iz ruku. Do čak pet srebrnih medalja na svetskim i evropskim smotrama dolazila je reprezentacija bivše države, sve do tog slovenačkog izdanja, kada je “srebrna serija” konačno prekinuta.
Kao što to biva slučaj sa svakom ekipom koja velika očekivanja kombinuje sa visokim kvalitetom, takve okolnosti obično prati i pritisak. U taboru Jugoslavije ga je postojao, što je bilo evidentno na startu.
“U Americi spektakl, ali taj doček u bledskom ‘Golfu'…”
Tada je 12 ekipa bilo podeljeno u tri grupe, a po dve najbolje iz svake, uz domaćina, takmičile bi se u finalnoj fazi. Sedam timova igralo bi svako sa svakim i onaj ko bi u toj grupi imao najbolji skor, osvajao bi zlato.
Jugoslavija je teškom mukom prvo izašla na kraj sa Italijanima. Slavija je sa 66:63, ali je od tog momenta sve krenulo mnogo lakše za sastav koji je predvodio Ranko Žeravica.
“Pao” je Brazil sa plus 25, Čehoslovačka sa plus 10, Urugvaj sa plus 18, da bi posle slavlja nad Amerikancima sa 70:63, dugoočekivano zlato bilo osigurano. Sistem takmičenja dozvolio je da Jugoslavija može da podnese poraz u poslednjem kolu protiv SSSR-a.
“U Americi sam znao da se oduševljavam spektakularnim utakmicama američkog fudbala i košarke, ali ono što sam doživeo 23. maja 1970. još će dugo biti moj najdraži događaj. Posebno doček u bledskom hotelu “Golf”.
Aplauzi, narodne nošnje, muzika. Od Ljubljane do Bleda pljesak, usporena vožnja autobusa i brojne čestitke. Nismo više mislili na poslednju utakmicu, na velikog protivnika, na SSSR” – objasniće Krešimir Ćosić razloge poraza od Sovjeta.
Dragan Kapičić delio je slične impresije posle velikog uspeha.
“Osećali smo se kao velike zvezde, gde god smo se pojavili nastajao je delirijum. Ljudi su uzvikivali naša imena, trudili se da nam ugode, nosili nas na ramenima.
Na ulici su nam se bacali oko vrata, kao najrođeniji, a po povratku u Beograd narod je klicao našem zlatu i Jugoslaviji. Bila je to moja najlepša bajka. Vreme za nezaborav.”
Inspiracija za naredne generacije
Tako se ostvarilo i proročanstvo jednog od pionira srpske košarke Nebojše Popovića, za kojeg se vezuje čuvena rečenica “Bićemo prvaci sveta”, izgovorena 1945. godine. Nešto slično spomenuo je i nekadašnji trener OFK Beograda, Todor Lazić, neposredno pred početak prvenstva.
,,Tvrdim da će naši reprezentativci osvojiti prvo mesto i zlatnu medalju na ovom šampionatu i da će posle toga košarka postati najpopularniji sport u Jugoslaviji.”
Ispostavilo se da su i jedan i drugi imali pravo.
Sastav koji su činili Ivo Daneu, Ljubodrag Simonović, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Trajko Rajković, Ratko Tvrdić, Dragan Kapičić, Nikola Plećaš, Petar Skansi, Aljoša Žorga, Dragutin Čermak i Vinko Jelovac toliko je inspirisao naredne generacije, da je usledila “berba” zlatnih medalja, koja je trajala sve do 2002. godine.
Apsolutni trijumf i njegova simbolika
Zlatna generacija je prepunoj dvorani u Tivoliju (oko 10.000 ljudi), ali i celoj državi, tada usadila kult reprezentacije. Protivno mišljenju romantičara, dokazano je da je i u tim vremenima, u kojima materijalizam još uvek nije prevladao, bilo potrebno zlato, kako bi cela priča dobila zamah.
Da se kojim slučajem dogodila srebrna medalja, pričalo bi se i o vrhunskoj atmosferi i o legendama, ali je samo apsolutni trijumf mogao da vine Jugoslaviju u košarkašku velesilu, nakon čega je utemeljena svest o igri pod obručima i na ovim prostorima. Time je počeo proces u kojoj je kultura jugoslovenske košarke bila jednaka kulturi pobeđivanja.
I nekadašnji predsednik FIBA-e Bora Stanković istakao je koliko je značajno bilo to ostvarenje.
„To je bio veoma važan rezultat. To je život i to je košarka. Toliko dugo vremena je prošlo, toliko događaja… To prvenstvo je bilo, pored ostalih, možda i najvažnije.”
O dometima uspeha pisao je i RTS, ističuči kvantitet kao preduslov za rezultate.
,,Na drveću, banderama, zidovima… Počeli su da niču improvizovani koševi, deca su masovno tražila od roditelja da ih upišu na košarku a iz te masovnosti rodio se i kvalitet. Ako je decenija 60-70 bila “srebrna”, ona između 1970. i 1980. postala je zlatna.”
Zlatna medalja te godine bila je predodređena za Jugoslaviju. Mnogo simbolike bilo je utkano u razvojni put šampiona, koji su godinu dana pre početka prvenstva u saobraćajnoj nesreći izgubili druga i saigrača, Radivoja Koraća. To što su i pored njega uspeli da se popnu na vrh sveta, dovoljno govori o kvalitetu tima.
Konačno, najbolji sportista Jugoslavije iz 1967, Ivo Daneu, opraštao se od aktivnog igranja košarke baš u svojoj dvorani te 1970. godine. Epilog jednostavno nije mogao da bude drugačiji.
“Luna vaša, zlata naša”
Ili je ipak mogao da bude…
Postojala je mogućnost da Daneu ne zaigra u Ljubljani. U pripremnoj utakmici protiv Crvene zvezde došlo je do konflikta između njega i Vladimira Cvetkovića.
,,Cvetković me je provocirao celu utakmicu. Govorio sam mu da to ne radi, da će mu biti žao. Nije slušao. Kada je posle utakmice davao izjavu, rekao je da je to uradio u afektu, smislio neko čudno objašnjenje. Rekao sam Žeravici – ili Cvele ili ja.
Odlučio je i ja sam išao na prvenstvo koje će ostati upamćeno po poruci navijača ‘Luna vaša, zlata naša'”, aludirao je Daneu u intervjuu za Ekspres na Amerikance kao glavne konkurente, koji su prethodno “osvojili” Mesec.
Pravi pokazatelj timske igre
Kada se pogleda statistika sa Svetskog prvenstva u Ljubljani, Jugoslavija uopšte nije spektakularno izgledala. Individualno.
U prvih 10 najboljih strelaca šampionata, nije bilo nijednog igrača Žeravicine ekipe.
- Shin Dong-Pa (Južna Koreja) 32.6
- Davis Peralta (Panama) 20.0
- Jiri Zidek Sr. (Čehoslovačka) 19.3
- Pedro Chappe Garcia (Kuba) 18.5
- Pedro Rivas (Panama) 18.5
- Lee In-Pyo (Južna Koreja) 18
- Omar Arrestia (Urugvaj) 17.7
- Luiz Claudio Menon (Brazil) 17.3
- Bob Molinski (Kanada) 17.1
- Victor Hernandez (Urugvaj) 16.5
U direktnom okršaju za drugo mesto, Brazil je u dramatičnoj završnici savladao SAD sa 69:65. To je bila peta osvojena medalja za njih u nizu, dok su Sjedinjene Američke Države treći put uzastopno ostale bez odličja.
Sovjetski Savez je do bronzane medalje došao zahvaljujući već pomenutom trijumfu protiv Jugoslavije u poslednjem kolu.
U prvoj petorci bila je slična situacija, sa tim što se u njoj našao Krešimir Ćosić, pored imena kao što su Sergei Belov (SSSR), Modestas Paulauskas (SSSR), Ubiratan Pereira Maciel (Brazil) i Kenny Washington (SAD).
Za najkorisnijeg igrača proglašen je Belov.
Osvojiće Jugoslavija još četiri svetske titule, uz stvaralačku pauzu osamdesetih godina, ali će se na tu prvu uvek gledati kao na početak uspostavljanja dominantnog poretka u svetskim i evropskim okvirima.
Kako je rekao član šampionske generacije, Duci Simonović: ,,Mi nismo igrali običnu košarku. To je bila džez košarka!”
Luna vaša, zlata naša…