FIBA Svetsko prvenstvo 1967. godine održano je u Urugvaju. Prvi put u istoriji šampion je bio tim van teritorije Amerike, a samo takmičenje obeležilo je nekoliko zanimljivosti.
Svetsko prvenstvo 1967. godine je bilo peto u istoriji. Kao i raniji turniri, i ovaj se održao na teritoriji Amerike. Tačnije, domaćin je bio Urugvaj, a na šampionatu je učestvovaloo ukupno 13 reprezentacija.
Do titule je na kraju došao Sovjetski savez, te je postao tako prvi tim van teritorije Amerike, koji se okitio zlatom. Takmičenje je obeležilo i nekoliko interesantnih stvari, ali i dominantne partije Ive Daneua.
Nenormalni vremenski uslovi
Svetsko prvenstvo u Urugvaju igralo se od 27. maja do 11. juna. U tom periodu na južnoj hemisferi je jesen. Međutim, bilo je izuzetno hladno, kao da je u pitanju zimsko doba. Svakako da su i sami organizatori tome doprineli. Odlučili su da se turnir igra u dvorani koja nije imala izolaciju.
Ekipe su se morale snalaziti, kako bi izašle na kraj sa hladnim vremenom. Posebno teška situacija bila je za igrače koji su se nalazili na klupi i koji su se smrzavali, s obzirom da je temperatura bila oko 2 stepena.
Iz tog razloga, igrači na klupi su se pokrivali dekama, kako bi se koliko toliko zaštitili. Takođe, bile su postavljene grejalice pored klupa, kao dodatni vid pomoći košarkašima.
Poljski ”pakleni” duo
Poljska je na Eurobasketu 2022. godine završila kao četvrta. Bila je iznenađenje turnira, ali je zapravo tim rezultatom podsetila na neke mnogo uspešnije dane iz svoje istorije.
Na tri vezana Eurobasketa pred Svetsko prvenstvo u Urugvaju, uzimali su medalje. Jedno srebro i dve bronze. To im je uostalom utabalo put za Mundobasket.
Poljake je u Urugvaju predvodio fantastičan tandem: Mieczyslaw Lopatka i Bohdan Likszo. Bili su neešiva enigma za protivničke ekipe, ali ostatak tima ih nije pratio kvalitetom pa su se morali zadovoljiti petim mestom.
Likszo se upisao zlatnim slovima u istoriju šampionata održanog u Urugvaju. Naime, u ubedljivom trijumfu protiv Paragvaja (101:60) Likszo je postigao 34 poena. To je bio i poenterski najbolji nastup jednog igrača na jednom meču na turniru. Sa druge strane, Lopatka je odličnim igrama osigurao sebi mesto u idealnoj petorci.
Jugoslaviji je opet zlato pobeglo, ali je jedan čovek bio nezaustavljiv
Na Svetsko prvenstvo u Urugvaj, Jugoslavija je došla kao aktuelni svetski vicešampion. Četiri godine ranije, doživela je samo jedan poraz. Upravo taj jedini neuspeh protiv Brazila, koštao je ”Plave” zlata, te su se morali zadovoljiti drugom pozicijom i srebrom.
U Uurugvaju je cilj bio da se ode korak dalje i da se konačno osvoji zlatna medalja. Ekipa je bila u izuzetno jakom sastavu. Udarni tandem činili su Ivo Daneu i Radivoj Korać. Pored njih, u ekipi su još bili Borut Bašin, Trajko Rajković, Dragan Kovačić, Vladimir Cvetković, Dragoslav Ražnatović, Krešimir Ćosić, Josip Đerđa, Ratomir Tvrdić, Nemanja Đurić i Petar Skansi.
Zadatak da odvede Jugoslaviju do uspeha, dobio je Ranko Žeravica. On je na klupi zamenio Aleksandra Nikolića, koji je vodio ”Plave” na Svetskom prvenstvu 1963. godine.
Tada se sistem sastojao iz dve faze. U prvoj fazi bilo je tri grupe sa po četiri tima. Po dve provplasirane reprezentacije, išle su u borbu za medalje. Tamo je kao domaćin već bio Urugvaj. Jugoslavija nije imala problem da se plasira u završnicu, iako je u grupi doživela poraz od Sjedinjenih Američkih Država.
U završnoj fazi, Jugoslavija se osvetila SAD-u u izuzetno dramatičnoj završnici. Tim trenera Žeravice je pobedio 73:72 zahvaljujući slobodnom bacanju koje je promašio Vern Benson. Taj meč se ujedno smatra i najboljim na turniru.
Pored Jugoslavije, konkurenti za odličja su bili Brazil, SAD i Sovjetski Savez. Poslednji dan šampionata je i odlučio kakav će zapravo biti konačan redosled reprezentacija i ko će doći do koje medalje.
Jugoslavija i Sovjetski Savez su igrali za zlatnu medalju, dok se pobednik duela Brazil-Sjedinjene Američke Države okitio bronzom. U reprizi finala iz 1954. i 1959. godine, ovaj put utakmicu je dobio Brazil sa 80:71, te je tako završio na trećem mestu. Na taj način su došli do medalje na četvrtom Svetskom prvenstvu u nizu.
Naročite drame nije bilo ni u finalu. Sovjetski Savez je na kraju rutinski slavio sa 71:59 i tako došao do prvog zlata za neku ekipu van evropskog kontinenta. Uzeli su ono što im je pripadalo i osam godina ranije u Čileu.
Radivoj Korać bio je najbolji strelac Jugoslavije. Međutim, u ključnim mečevima sa tri rivala za medalju, Ivo Daneu je prosečno beležio 24,3 poena. To mu je donelo MVP nagradu, čime je postao prvi u istoriji sa tom nagradom, a da nije deo ekipe koja je osvojila zlato.

Sovjeti – prvi šampioni Sveta van teritorije Amerike
Svetska prvenstva na početku su se igrala van teritorije Evrope. S obzirom da u to vreme putovanja nije bilo lako organizovati, nekako ne čudi da Evropljani u početku nisu imali toliko uspeha.
Međutim u Urugvaju je ipak bila drugačija priča. Nakon što su titule osvajali Argentinci, Amerikanci i dva puta Brazilci, red je došao na selekciju van teritorije Amerike. Štaviše, o šampionu je odlučivao meč dve takve ekipe, Sovjetskog saveza i Jugoslavije.
Pomenuti meč, Sovjeti su dobili bez problema sa 71:59. Anatoli Polivoda i Jaak Lipso vodili su svoj tim do zlata sa po 16 poena. Ivo Daneu bio je na drugoj strani najefikasniji sa 23 poena, ali mu je nedostajala podrška saigrača.
Tako su Sovjeti postali prvi tim van teritorije Amerike sa zlatom oko vrata. Takođe, prvi su u istoriji koji su podigli trofej Jamesa Naismitha.
Trofej Jamesa Naismitha
Prvo Svetsko prvenstvo održano je 1950. godine. Već tada je postojala ideja da se napravi trofej, koji će biti namenjen šampionu sveta. Na izradi pehara se radilo dugo, da bi 1965. godine on konačno bio završen.
S obzirom da se smatra da je James Naimisth tvorac košarke, torfej je dobio ime upravo po njemu. Prvo takmičenje gde je šamion dobio ovaj trofej, bilo je Svetsko prvenstvo u Urugvaju 1967. godine.
Od trenutka kada je trofej napravljen pa do danas, samo je dva puta ima određene izmene. Jedna se desila za Svetsko prvenstvo 1998. godine, a druga za Mundobasket 2019. godine.
Nagrade i priznanja
MVP turnira bio je Ivo Daneu. On je prosečno beležio 14 poena po utakmici, ali je u najbitnijim mečevima bio sjajan i imao tri 20+ partije protiv tri konkurenta za medalju. Tako je postao prvi igrač u istoriji koji je proglašen za najboljeg, a da ne dolazi iz redova šampiona.
Najbolji strelac bio je Mieczyslaw Lopatka sa 19,7 poena,k dok je njegov saigrač Bohdan Likszo imao 19,3 poena u proseku.
U idealnoj petorci su završili Daneu, Lopatka, Radivoj Korać, Modestas Paulauskas i Luiz Claudio Menon.