Vasilije Micić, dvostruki osvajač Evrolige, dvostruki MVP Final Foura i najkorisniji igrač elitnog takmičenja počinje NBA sezonu kao “rookie”. Čeka ga trnovit put uprkos njegovoj reputaciji, ako ćemo gledati kako su kroz istoriju prolazili legendarni evroligaški bekovi.
Polako se spremamo na 77. po redu NBA sezonu, a ona nam donosi rekordan broj neameričkih košarkaša. Čak 120 igrača sa šest različitih kontinenata. Još od vremena Vlade Divca, Dražena Petrovića i Toni Kukoča koji su polako otvarali put ka obećanoj zemlji evropskim igračima, Amerikanci su sa skepsom gledali na ostatak sveta.
S godinama se to menjalo, a nakon prvog ešalona neameričkih zvezda na scenu je došla još jedna sjajna generacija. Tony Parker, Manu Ginobili, Steve Nash, Dirk Nowitzki, te braća Gasol. Generacija koja je zajedno prikupila osam NBA trofeja, nagradu za najkorisnijeg igrača lige, dve nagrade za MVP finala, titulu najboljeg strelca regularnog dela sezone, pet titula za najboljeg asistenta lige, defanzivca godine, najboljeg šestog igrača i kombinovanih 39 nastupa na All-Star utakmicama.
Ako su Dražen, Vlade i Toni bili pioniri Evropljana u NBA ligi, onda je ova generacija 2000-ih definitivno udarila pečat i pokazala kako i ostatak sveta zna kako se dominirati i osvojiti trofej u najkvalitetnijoj ligi sveta.
Nešto što se novcem ne može kontrolisati…
Stvari su se tu malo zarotirale pa su tako američki igrači, većinom bekovi koji nisu uspeli u NBA ligi, otišli put Starog kontinenta. Preko bare se i dalje stvara prava velesila svetskih igrača. U prvom redu tu su Nikola Jokić, Giannis Antetokounmpo, Joel Embiid, Luka Dončić, Jamal Murray, Shai Gilgeous-Alexander, Domantas Sabonis, Rudy Gobert, Karl Anthony-Towns, Kristaps Porzingis i vrlo verojatno u budućnosti Victor Wembanyama. Nije teško primetiti, uglavnom “četvorke” i “petice”.
S druge strane Evroliga se borila kako bi došla što bliže NBA ligi, pa je tako početkom veka pokrenula zatvoren sistem takmičenja, u kojem će igrati najbogatiji evropski klubovi. To je imalo svojih dobrih i loših strana, ali ono što je ostalo je čisti igrački kvalitet. Nešto što se novcem ne može do te mere kontrolisati.
Kako smo ranije spomenuli da je rekordan broj stranaca u NBA ligi, tako je i u ovoj sezoni Evrolige prisutan rekordan broj američkih igrača. Njih 81 od ukupno 292 koliko ih nastupa u tom takmičenju. Ubedljivo najzastupljenija država po tom pitanju je upravo SAD, a prate ih Srbija i Francuska sa po 24 igrača, Španija i Nemačka imaju po 20 predstavnika u Evroligi.
Kemba Walker, Shane Larkin, Mike James, Scottie Wilbekin, Markus Howard, Darius Thompson samo su neki od američkih superzvezda Evrolige. Možemo spomenuti i povratak igrača kao što su Nikola Mirotić i Serge Ibaka, te braća Hernangomez što dodatno potvrđuje već navedenu teoriju.
Evroligaški bekovi teško dolaze do prave prilike u NBA ligi
Gledajući kroz istoriju, evroligaški bekovi nisu se naigrali u NBA ligi. Ljudi koji su u zadnjih dvadesetak godina ostavili najdublji trag u Evroligi su Vassilis Spanoulis, Juan Carlos Navarro, Nando De Colo, Sergio Llull, Sergio Rodriguez, Miloš Teodosić, Alexey Shved, Facundo Campazzo, Rudy Fernandez i između ostalih, Vasilije Micić.
Kada tu dodamo klasne igrače kao što su recimo Nick Calathes i Džanan Musa, dobićemo kompletnu sliku. Evroligaški bekovi teško dolaze do prave prilike u NBA ligi. Sve su to redom osvajači Evrolige, višestruki dobitnici MVP nagrada. Kao i rekorderi u više statističkih kategorija i apsolutne legende evropske košarke. Ono što ih sve veže, izuzev Micića koji tek čeka na debi, je slaba rola u NBA ligi.
Malo smo se zaigrali pa smo izračunali kombinovane nastupe i poene u proseku tih igrača. Došli smo do brojke od 1392 nastupa pod okriljem NBA lige u kojima su ostvarivali ukupno 5,8 poena po utakmici. Navarro je tu najuspješniji, a ujedno i jedini dvocifren u rubrici poena s 10,9 poena u proseku. Alexey Shved je imao u jednoj sezoni beležio prosečno 14,8 poena, ali u samo 16 odigranih utakmica što je dosta manji uzorak. Naravno da nije sve u brojkama, ali nije daleko od realnog stanja stvari.
Legendarni “La Bomba” je ostavio takav utisak kako ne bi imao problema s prilagođavanjem i da bi mogao napredovati. On se ipak odlučio za povratak u Barcelonu. Zaključak koji se može izvući kao razlog “neuspeha” u najkvalitetnijoj ligi sveta su svakako limiti fizičke prirode u odnosu na konkurenciju koja popunjava spoljne pozicije.
U Evroligi dominiraju u izrazito sporijem tempu igre gdje je puno više postavljenih napada. Takođe, uz nešto drugačija pravila u odnosu na NBA karavan. Jednostavno im stil igre “preko bare” ne odgovara, jer nisu igrači koji lome brzinom i snagom, već umom. Baš takav je i Vasilije Micić. Iako je visok za playmakera, svejedno nema tu brzinu i atleticizam kao moderni NBA bekovi. Iz svega toga nameće se pitanje potencijalnih problema u odbrani protiv igrača suprotnih osobina.
Dokazani pobednik
Vasilije Micić se isprofilisao kao organizator igre koji može postizati poene na više načina. Uz to ima sjajne dodavačke sposobnosti, te je poprilično smiren u neizvesnim završnicama. Ima i lidersku crku. On bi kao jedan od starijih mogao biti neka vrsta mentora Joshu Giddeyu i Shai Gilgeous-Alexanderu.
Jedini problem je što je on “rookie”, a dok navedeni tandem ima status zvezda tima. Zbog toga je teško zamisliti kako primaju savete od nekoga ko nije na njihovom nivou. Barem u njihovim očima. Oklahoma City Thunder posljednjih sezona stvara izrazito mlad nukleus u kojem igrači Micićevih godina nemaju važne uloge. On je na vrhuncu svoje karijere. Ima 29 godina, bogat evroligaški rezime i srebro s Evropskog prvenstva 2017. godine. Dokazani je pobednik i u to nema sumnje.
Na pragu svoje tridesete godine dolazi u ekipu koja je prošle sezone bila najmlađa po proseku godina od svih ekipa u ligi, sa 23,5 godine .Samo su dva starija igrača od njega u ovom rosteru Thundera. To su Davis Bertans (31) i Victor Oladipo (31). Kada uzmemo da bi Micić trebao pokrivati pozicije “jedan” i “dva”, stiče se utisak da neće dobijati šansu koju zaslužuje.
Razlog za takvu tvrdnju su već navedeni Shai i Giddey. Oni bi u narednim godinama mogli činiti i najbolji bekovski duo cele lige. To je ono što će Oklahoma negovati kao zlato. S klupe ulaze Lu Dort i Victor Oladipo, pa tako imamo tri od četiri beka koji su izuzetno dobri defanzivci. Ono što je upitno jeste koliko Oladipo još može ponuditi nakon silnih povreda.
Shai i Dort su svoj defanzivni potencijal već pokazali, dokazani su NBA igrači i u toj kategoriji Micić nema šanse. Oladipo je i dalje dovoljno jako NBA “veliko” da u hijerarhiji bude ispred Micića. Giddey zbog svojih izrazitih fizičkih kapaciteta ima puno potencijala za napredak u obrani, a svaki od navedena četiri beka sa strane brzine i atleticizma može ponuditi dosta više u tom segmentu igre.
Igra na koju Vasilije Micić nije navikao
U small ball postavi Vasilije Micić bi možda bio idealan uz Shaija i Giddeya, jer bi sva pažnja obrane bila usmerena na njih. Ipak, kada uzmemo u obzir da Oklahoma koristi dokazanog Dorta kao idealnog 3&D igrača u niskoj petorci, a ogromnog Alekseja Pokuševskog koji je polivalentan i može kreirati u višoj postavi, teško je zamisliti Micića u ozbiljnoj ulozi na koju je navikao u Evropi.
Bogdan i Bojan Bogdanović su uspeli napraviti tu tešku tranziciju iz Evrolige u NBA. Prvenstveno zbog izvrsnog šuta za tri poena. Poseduje i Vasilije Micić šut, ali ne na tom nivou kao navedeni tandem Bogdanovića. Moguće je da će Micić biti zamišljen kao neka vrsta izrazitog šutera za tri poena. Ipak, to nije igra na koju je on navikao. On je kreativan igrač koji voli loptu u svojim rukama, a postavlja se pitanje koliko će biti u mogućnosti za tako nešto.
Okrutni svet NBA lige
Može mu se otvoriti povredom nekog bitnijeg igrača, a na kraju dana igraju se i 82 utakmice u sezoni. Očekuje se da bi u jednom periodu trebao ući u ozbiljnije minute, ali daleko od liderske uloge na koju je navikao. Činjenica je da ekipa Thundera još uvek nema šampionske ambicije na koje je Vasa navika. Pravo pitanje je hoće li Micić svoje najbolje godine karijere provesti na klupi u sporednoj ulozi kada je još uvek mogao dominirati Evropom i jačati svoj legacy koji je već sada impresivan?
S druge strane, razumljiv je nedostatak ambicije s obzirom na sve osvojeno u Evropi kao i želja za novim izazovima te jačim finansijskim uslovimima. Mišljenja smo da je Vasilije Micić još puno toga mogao dati evropskoj košarci.
Samo se nadamo da neće završiti u ulozi Evana Fourniera koji je proveo skoro celu sezonu na klupi Knicksa ili pak Dennisa Schrodera koji dobiva minute na “kašičicu” u dresu Los Angeles Lakersa. Vasa bi uskoro mogao osetiti okrutni svet NBA lige nakon porodične atmosfere koju je imao u Efesu.
Piše: Bruno Feliks