FIBA Svetsko prvenstvo 1978. godine proteklo je u surovoj dominaciji koju je kreirao trio Jugoslavije, a značajan je i debi Oscara Schmidta na velikoj sceni uz brojne zanimljivosti. Osvajanjem titule Jugoslavija je postala tek treća reprezentacija sa dva osvojena Mundobasketa. To je prethodno pošlo za rukom Brazilu i Sovjetskom Savezu.
Upravo te 1978. godine Mundobasket po prvi put u istoriji svog postojanja odigran je na azijskom kontinentu. Filipini su dobili domaćinstvo za osmu smotru planete. Oni su bili glavni kandidat za organizatora turnira i 1963. godine, ali FIBA im je oduzela domaćinstvo.
Razlog leži u tome što nisu želeli da izdaju vize potrebne za ulaz u državu socijalističkim zemljama. Još jedna zanimljivnost ogleda se u činjenici da je od svih evropskih reprezentacija jedina Jugoslavija imala direktan prenos. Odgovor na pitanje zbog je to bilo tako se, kako to obično biva, ogleda u finansijskim mogućnostima. Niko od ostalih nacionalnih timova sa Starog kontinenta nije želeo pristati na to zbog ogromnih cena.
Još nešto obeležilo je Svetsko prvenstvo u košarci 1978. godine kada se radi o prenosu. Naime, duel između Jugoslavije i Brazila, gledaoci s naših prostora nisu mogli da prate uživo. Prema navodima, satelit je bio zauzet, pa je snimak utakmice pušten dva sata nakon završetka.
Novi format takmičenja
Pre osmog Mundobasketa, svaki prethodni put šampion bi postala ekipa sa najviše osvojenih bodova gledajući sveukupni utisak. U Manili je odlučeno da se formiraju grupe, a potom i sada već tradicionalni kup sistem. Na taj način, osim finalne utakmice kao “šlag na tortu” celog događaja, prvi put je viđena utakmica za treće mesto i borba za bronzu.
Drugi put u nizu na Svetsko prvenstvo u košarci stiglo je 14 timova. Turnir je osim Manile igran i u Quezon Cityju. Sovjetski Savez kao aktuelni šampion i Filipini kao domaćin prvi su osigurali svoje nastupe. Oni su kao povlašteni “preskočili” grupnu fazu takmičenja. Potom su došle tri najbolje reprezentacije iz Evrope, Jugoslavija, Čehoslovačka i Italija. Centralnu Ameriku predstavljali su Portoriko i Dominikanska Republika, a iz Afrike je stigao Senegal kao šampion “crnog kontinenta”.
Najbolje dve ekipe iz Azije bila su Kina i Južna Koreja, dok je Južnu Ameriku predstavljao jedan od favorita za titulu, Brazil. Australija je stigla kao predstavnik Okeanije, a iz Severne Amerike “wild card” su dobili Sjedinjene Američke Države i Kanada.
Tajfun “Jenny”
Priča koja je na kraju završena uz filmski “happy end”, ali nije mnogo nedostajalo da poprimi obrise “Sofoklove Antigone”. Naime, Manili je pretio tajfun koji su mediji nazvali “Jenny”. Iako ime ne zvuči tako opasno, malo je nedostajalo da se Svetsko prvenstvo u košarci uopšte ne odigra.
Na kraju je ipak sve prošlo u najboljem redu. Tajfun je zaobišao prestonicu Filipina, a Jugoslavija je na impresivan način došla do drugog svetskog zlata uz deset trijumfa na isto toliko odigranih utakmica.
Aleksandar Nikolić – “Opreznost je vrlina mudrih”
Iako je Jugoslavija relativno lako nadigrala svoja uvodna tri protivnika (Južna Koreja, Senegal, Kanada), “Profesor Nikolić” imao je nekolicinu zamerki na pristup svojih igrača.
Prema pričama i anegdotama s prvenstva u Manili, kapiten Krešimir Ćosić najviše je kritikovan zbog evidentnog kalkulisanja i “uštede energije” protiv slabijih rivala. Svakako da je Jugoslavija bila među favoritima, ali tada je još jednom do izražaja došao legendarni trener.
Aleksandar Nikolić je sve objasnio rečima “da je opreznost vrlina mudrih”. Naravno da su njegovi puleni to shvatili na najbolji mogući način.
Tužne vesti iz Moske
Alexander Alexandrovich Belov preminuo je trećeg oktobra 1978. godine. To je bio treći dan Mundobasketa u Manili. Tužne vesti iz Moskve stigle su nakon što je dvadesetšestogodišnji košarkaš preminuo zbog retke bolesti nekog vida tumora na srcu.
Ono po čemu je sinonim u rodnoj zemlji jeste koš za pobedu u finalu Olimpijskih igara 1972. godine u Minhenu. Sovjetski Savez je tada nadigrao Sjedinjene Američke Države u borbi za zlato minimalnim rezultatom 51:50.
On je 1991. godine svrstan među 50 najboljih igrača u istoriji FIBA-e. Vredi naglasiti da Alexander nije bio u krvnom srodstvu sa izuzetno poznatim prezimenjakom, Sergeyom.
“Mirza, poslušaj majku…”
Legendarni Mirza Delibašić tokom celog turnira je imao velikih problema s bolovima u leđima. Sve to uzrokovano je okoštavanjem kičme. Čak ni injekcije nisu pomagale. To je stavilo veliki znak pitanja za njegov nastup u finalu. Sve dok se nije javila njegova majka.
Naime, gospođa Delibašić poslala je telegram na Filipine s jasnom poruku. Zamolila je svog sina da se obrati medicinskom osoblju reprezentacije Kine. Akupunktura je bila njena ideja, a s obzirom na činjenicu da je Mirza zaigrao u finalu, očigledno je poslušao majku i uz pomoć drevne kineske medicine uspeo biti spreman za duel.
Finale za anale – Jugoslavija vs Sovjetski Savez
Borbu za zlato vodili su Jugoslavija i Sovjetski Savez. Ono što je zanimljiva činjenica jeste da su upravo ove dve ekipe i pre finala odigrali jedan susret. Pred 18 hiljada prisutnih gledalaca TV reporteri ostali su u čudu neverovatne podrške za tim Aleksandra Nikolića. Jugoslavija je tada nadigrala velikog rivala 105:92 za prvo mesto u grupi. Svi su znali da će ponovo ukrstiti koplja u finalu, što se na kraju i dogodilo.
Ono što nisu mogli nagovestiti jeste impresivna utakmica i drugi trijumf “Plavih” u svega nekoliko dana. Svi dobro znamo koliko je teško istog protivnika nadigrati dobiti dva puta na istom takmičenju.
Zbog toga je još veće iznenađenje bilo prisustvo Mirze Delibašića u startnoj petorci na otvaranju finalnog susreta s obzirom na anegdotu o povredi leđa. Nakon prvog poluvremena tokom borbe za zlatnu medalju put svlačionice timovi su otišli nerešenim rezultatom 41:41.
Zanimljivo da u nastavku meča niti jedan od sastava nije uspeo ostvariti prednost veću od četiri poena. Kada je Dragan Kićanović u samom finišu postigao poene za 73:71 činilo se da će zlato pripasti Jugoslaviji. Ipak, na 13 sekundi do kraja stvari je na početak vratio Anatoly Myskhyn za 73:73 i produžetak.
Mudrost, sportski bezobrazluk i inteligencija na početku produžetka
Nakon što je tokom sudijskog podbacivanja za početak produžetka Ratko Radovanović nadmurio centra Sovjetskog Saveza i izvukao njegovu petu ličnu grešku, ruski div Vladimir Tkachenko visok 221cm i težak 140kg morao je napustiti igru.
To je definitivno ključni faktor ovog susreta. U preostalom delu produžetka, već pomenuti tandem Kićanović – Dražen Dalipagić obezbedili su u igri koš za koš prednost od tri poena što je na kraju bilo dovoljno za minimalan trijumf i svetsko zlato! Njih dvojica zbirno u ovom finalu ubacili su 38 poena. Na drugoj strani prednjačio je “ruski div” sa 14.
Ovom pobedom Jugoslavija se izjednačila sa Brazilom i Sovjetskim Savezom, kao jedine tri selekcije sveta koje su do tada osvajale FIBA Svetsko prvenstvo dva puta. Osim toga, očigledno su sprečili dominaciju branioca trofeja, pa je trijumf u finalu bio značajan po više tački dnevnog reda.
Otkrovenje turnira: Neverovatni Oscar Schmidt
Brazilska mašina za koševe, Oscar Schmidt svoje prvo Svetsko prvenstvo odigrao je upravo u Manili. Iako je 20 godina napunio svega par meseci pre turnira, i te kako je opravdao očekivanja i trasirao put ka svemu onome što je kasnije ostvario u karijeri.
Već u prvom susretu protiv Kine ubacio je 21 poen, da bi proseke održavao i protiv Italije (23), te protiv Portorika (20) čime je pogurao Brazil ka polufinalnoj rundi. Potom je Kanadi dao 19 poena, protiv Australije se zaustavio na skromnih 14, a domaćine Filipine zasuo je sa 27 poena.
Zanimljivo da je najbolju meč na turniru odigrao protiv Jugoslavije kada je u tesnom porazu Brazila (91:87) ubacio čak 31 poen. Na kraju je svoju reprezentaciju vodio do bronze, ključnim trijufom nad Italijom i njegovih 18 poena.
Do kraja svoje karijere Oscar Schmidt je odigrao još tri Svetska prvenstva, a nastupao je na čak pet izdanja Olimpijskih igara.
MVP – Dražen Dalipagić
Nagradom za najkorisnijeg igrača Mundobasketa, Dražen Dalipagić na neki način prekinuo je tradiciju koja je trajala prethodna tri prvenstva sveta. Naime, Dalipagić je postao prvi igrač iz pobedničke ekipe kojem je pripala MVP nagrada, nakon što je tri puta pre toga osvajač individualnog priznanja uvek bio neko od poraženih.
Tokom grupne faze i uvodnih susreta imao je malu minutažu. Protiv Senegala je postigao svega pet poena, a 13 i 18 potom je dao Kanadi, te Južnoj Koreji. Podigao je formu kada je bilo najpotrebnije. Prvo je domaćinu Filipinima dao 31 poen, a proseke je zadržao i protiv Italije (28), te Sjedinjenih Američkih Država (29).
Potom je u prvom susretu Jugoslavije i Sovjetskog Saveza demolirao tim Alexandera Gomelskog. Postigao je impresivnih 37 poena, da bi Brazilu dao 20. Imao je dovoljno vremena da se odmori rezultatski nebitnoj utakmici protiv Australije, da bi u finalu ponovo preuzeo odgovornost. Osim što je predvodio sastav sa 21 poenom. Dalipagić je u produžetku pogodio ključna slobodna bacanja za minimalan trijumf.
Fantastični trio Jugoslavije u prvoj petorci turnira
- Dražen Dalipagić
- Dragan Kićanović
- Krešimir Ćosić
- Oscar Schmidt
- Vladimir Tkachenko
Čehoslovačka haubica – Rekorder Kamil Brabenec
Član reprezentacije Čehoslovačke, Kamil Brabenec, odigrao je impresivno Svetsko prvenstvo gde je postavio novi rekord Mundobasketa. Na sedam odigranih susreta prosečno je postizao sjajnih 26,7 poena.
Naime, uvodni deo turnira Brabenec je kažnjavao rivale sa 11 poena protiv Australije, 27 Sjedinjenim Američkim Državama i 14 u pobedi nad Dominikanskom Republikom.
Potom je eksplodirao protiv Portorika za novi rekord dotadašnjih Svetskih prvenstava. Naime, Kamil Brabenec je postigao impresivna 44 poena što je bio novi rekord. Prethodno je Peruanac Ricardo Duarte postigao 42 poena 1963. godine protiv Japana, da bi isti učinak imao i Arturo Guerrero 1974. godine.
Do kraja turnira zatrpao je Kinu sa 41 poenom, dok je prema Južnoj Koreji (26) i Senegalu (25) bio nešto “blaži”.