FIBA Svetsko prvenstvo je 1974. godine održano u Portoriku, a turnir je obeležio povratak Sovjetskog Saveza na najviše stepenicu postolja.
Sedmi po redu svetski šampionat se igrao u periodu od 3. do 14. jula, a gradovi domaćini bili su San Juan, Caguas i Ponce. Za razliku od prethodna četiri FIBA Svetska prvenstva, košarkaška javnost je ovoga puta imala priliku da na sceni gleda 14 najboljih reprezentacija.
Pored organizatora tunira, Portorika, te reprezentacije Jugoslavije koja je branila titulu, na šampionatu su se našli još i SAD, Kuba, Španija, Brazil, Sovjetski Savez, Kanada, Meksiko, Čehoslovačka, Argentina, Australija, Filipini i Centralnoafrička Republika.
Ono što je zanimljivo jeste činjenica da smo šampiona sveta dobili zahvaljujući sistemu “koš razlike” i “međusobnog skora”, shodno tome da su Sovjetski Savez, Jugoslavija i SAD imali isti učinak na kraju šampionata.
Ispušteno zlato Jugoslavije
Na samom početku treba reći da su Portoriko (domaćin) i Jugoslavija (aktuelni osvajač) imali taj benefit da učešće na FIBA Svetskom prvenstvu započnu tek nakon odigrane grupne faze. U završnici takmičenja našli su se Sovjetski Savez, Brazil, SAD, Španija, Kuba i Kanada.
Jugoslavija je delovala kao prava “kaznena ekspedicija” u prilog čemu ide i trijumf nad kasnijim osvajačem takmičenja, Sovjetskim Savezom (82:79). Ono što je izabranike Mirka Novosela “koštalo” zlatne medalje, jeste poraz od SAD (91:88). Ruku na srce, ne bi situacija bila toliko bolna da Jugoslavija posle prvog poluvremena nije vodila sa 50:41.
Odluka o prvaku sveta padala je na meču između Sovjetskog Saveza i SAD, a shodno tome da je četa Vladimira Kondrashina slavila sa 11 poena razlike (105:94), Sovjeti su se “okitili” drugom titulom na FIBA Svetskim prvenstvima.
Utakmicu života odigrao je Alexander Salnikov ubacivši 38 poena uključujući hladnu ruku sa penala odakle je gađao 14 od 14. SAD je rano ušao u probleme sa faulovima i to se odrazilo na finalni rezultat. Sovjetski Savez je imao 14 slobodnih bacanja više, kao i bolje procente.
Ponavljamo, shodno tome da su Sovjetski Savez, Jugoslavija i SAD posle finalne runde imali učinak od po šest pobeda i jednog poraza, odluka o podeli medalja pala je na osnovu koš razlike unutar kruga navedene tri selekcije.
Sovjetski Savez je imao +8 (pobeda od 11 razlike protiv SAD i poraz sa tri razlike od Jugoslavije), “Plavi” su bili na 0 (istom razlikom pobedili Sovjetski Savez i izgubili od SAD), dok je SAD završio na -8.
Iz ugla Mirka Novosela
O samom prvenstvu je pisao i selektor Mirko Novosel. On je to doživeo na sledeći način:
“… I eto nas konačno 1. jula u San Juanu. Izlazimo iz aviona, a ono topli vetar u lice. Negde oko plus 40, vlažno. Sjajno, mislim u sebi. Ko će to da izdrži. Jer čeka nas još sedam dana treninga i start protiv – Brazila.
Smešteni smo u izvrsnom hotelu ‘Helio Isla’. Sve je klimatizovano i to je jedini spas. Napolje ne možeš ni nos da proviriš. Tolika vrućina i vlaga. Prođe, međutim, i tih sedam dana i konačno start.
Brazil nam više nije opasan – 84:60 za nas. Dan kasnije “pada” i Kuba 101:83, a treći dan je dan odluke – mi ili Sovjetski Savez. Vladimir Kondrashin, sovjetski trener, oseća opasnost od ‘plavih’. Pokušava psihologijom. Posećuje naše igrače u hotelu i stalno priča da oni protiv nas nemaju šanse, da smo mi bolji, da je samo pitanje razlike… I naši pomalo nasedaju.
Teško prvo poluvreme. Gubimo 45:46. Ipak, u nastavku dovoljno snage za pobedu 82:79. Tri minuta pre kraja imali smo čak 11 poena prednosti. Sjajna igra Kićanovića, Slavnića i Ćosića. U tim trenucima slavlja ni ne mislimo na ‘prodatih’ 11 razlike. Nekoliko dana kasnije to će biti kobno.
Dolazi dan odmora i utakmica sa Portorikom. I to dobijamo, 93:85. Sutradan Kanada. Teška pobeda tek u produžetku 102:99. Čuvam Ćosića za meč sa Amerikancima, koji je već sutra po podne. To je meč odluke. Amerikanci su doveli izvrsnu reprezentaciju. Prvi put na svetskim prvenstvima igraju sa pravom selekcijom, ali na našu žalost. Jer da je došla neka ‘kombinacija’, kao do tada, već bismo te subote bili svetski prvaci.
Prvo poluvreme igramo fantastično. Nadmašujemo svoje mogućnosti, 50:41 za nas. Kićanović, Jelovac, Slavnić, Ćosić, Šolman i Dalipagić igraju bez greške. Još malo i pobeda.
Ali Slavnić pravi nesrećnu petu ličnu, a i Jelovac će iz igre. Gubimo ritam. Ne možemo da izdržimo presing. Kasno uvodim Tvrdića u igru i na kraju 88:91. Tri plusa sa Rusima, tri minusa sa Amerikancima. U trouglu smo drugi. Ne možemo da budemo prvi, a ni treći.
Sovjetski reprezentativci sutradan, 14 časova posle naše utakmice (glup raspored) dobijaju umorne Amerikance i postaju svetski šampioni. Mi smo ih deklasiralu u međusobnom susretu, a moramo da im gledamo u leđa. Ostaje uteha da smo izgubili od sjajnih američkih igrača – čak devetorica ih je prešlo u profesionalce.”
Utakmica za postavljanje rekorda u režiji Sovjetskog Saveza
Jedan od protivnika Sovjetskog Saveza u grupi A bila je i Centralnoafrička Republika, koja je zaista imala ulogu apsolutnog autsajdera na pomenutom šampionatu. Pored činjenice da su grupnu fazu završili sa koš razlikom od minus 156, treba napomenuti kako je Sovjetski Savez protiv njih postavio dva teško oboriva rekorda.
Naime, Sovjeti su na otvaranju FIBA Svetskog prvenstva savladali Centralnoafričku Republiku sa 140:48, čime je ostvarena pobeda sa najvećom razlikom u istoriji takmičenja, dok je zabeležen i rekord po pitanju najviše datih poena na jednom meču (140).
Treba napomenuti i to kako je Meksiko od pomenute selekcije bio bolji “samo” 24 razlike (106:82), dok je Brazil imao izdanje (94:54) nalik onom koje je Sovjetski Savez prikazao u prvom kolu.
Povratak Španije na veliku scenu
“Crvena furija” se posle 24 godine “posta” vratila na veliku scenu, te zauzela peto mesto na kraju FIBA Svetskog prvenstva održanog u Portoriku (učinak 4-5). Wayne Brabender, Clifford Luyk, Juan Antonio Corbalan, Vicente Ramos, Carmelo Cabrera i Rafael Rullan bili su samo neki od igrača koji su “udarili temelje” nacionalnog kulta selekcije Španije.
Španci su iz grupe B izašli kao drugi (2-1), prevashodno zahvaljujući pobedom nad Argentinom u prvom kolu – 96:89. Finalna runda nije donela mnogo sreće “Crvenoj furiji”, koja do kraja uspeva da ostvari pobede samo nad Portorikom i Brazilom.
O doprinosu Brabendera, Corbalana i Luyka najbolje govori činjenica da su 1991. godine uvršteni među najboljih 50 igrača u istoriji košarke prema merilima FIBA.
Podsećamo, Španija će na predstojećem FIBA Svetskom prvenstvu braniti zlato koje su osvojili 2019. godine u Kini.
Neverovatni Arturo Guerrero i Manuel Raga
Uprkos tome što se Meksiko nije našao u samoj završnici FIBA Svetskog prvenstva, neverovatan utisak je ostavio ubitačni dvojac “Arturo Guerrero – Manuel Raga“.
Neverovatni Guerrero je takmičenje završio sa prosekom od 27 poena, čime je proglašen za najboljeg strelca turnira. Nešto slabiji učinak imao je Raga, kome je prosek od 25.8 poena doneo drugo mesto na listi najboljih strelaca.
Meksikanci su učešće u grupi A završili sa pobedom i dva poraza, dok su u borbi za 9. mesto ostvarili pet pobeda (5-0).
Zanimljivo je i to da je Arturo Guerrero bio selektor Meksika u periodu od 1990. do 1994. godine, te od 2009. do 2013. godine. Sa druge strane, Manuel Raga je sa uspehom nastupao za Varese i Lugano, ali se po završetku igračke karijere nije odlučio za bavljenje trenerskim poslom.
John Lucas MVP
Kao mladi superstar i budući prvi pik na NBA draftu, istakao se John Lucas. Američki organizator igre je bio najkorisniji igrač turnira i igrač zahvaljujući kome je SAD stigao do medalje.
Lucas je na šampionatu prosečno beležio 20.2 poena po meču, čime se izjednačio po učinku sa legendarnim Ticky Burdenom. To mu je donelo i MVP priznanje! Već po prvoj utakmici, kada je postigao 30 poena protiv Filipina, videlo se da će John biti prva violina SAD-a na turniru.
Lucasovih 16 poena je “došlo glave” Jugoslaviji u meču koji je selekciji Mirka Novosela mogao doneti zlatnu medalju, dok je sa druge strane 18 poena protiv Sovjetskog Saveza bilo nedovoljno za trijumf vredan titule.
John Lucas je u dresu SAD odigrao samo jedno FIBA Svetsko prvenstvo, a podatak da je na svakom meču postigao najmanje 15 poena, dovoljno govorio o potencijalu koji je kroz dalju NBA karijeru opravdao.
Nekadašnji plejmejker reprezentacije SAD već 30 godina radi kao trener u najboljoj košarkaškoj ligi sveta, a poslednji angažman imao je u ekipi Houston Rocketsa.
Uz Lucasa, u najboljoj petorci turnira su se našli još Alexander Belov i Alexander Salnikov iz Sovjetskog saveza, Dragan Kićanović kao predstavnik Jugoslavije, te Wayne Brabender iz Španije.