Branislav Bane Prelević, legendarni košarkaš PAOK-a i Crvena zvezde, govorio je za Basketball Sphere o svojoj karijeri.
Bio je fantastičan strelac. Nije imao savršene fizičke predispozicije kao većina današnjih igrača, ali je imao ogromno srce, sjajan šut, borbeni duh i nikada se nije predavao. U Solunu je zaslužio nadimak Tigar. U PAOK-u je bio sve. Igrač, pomoćni trener, trener, predsednik kluba. Sada kako kaže uživa gledajući utakmice.
Vraćamo se na početku na kraj osamdesetih godina prošlog veka. Cibona koju predvodi Dražen Petrović je neprikosnovena u Evropi, ali u domaćem šampionatu je druga priča. U polufinalu su se namerili na Crvenu zvezdu i bili su apsoluti favoriti. Na drugoj strani mladi Branislav Prelević krči put ka košarkaškim visinama. I baš protiv Cibone je zablistao.
U majstorici polufinala u sezoni 1986/87 u Zagrebu postiže 32 poena, vodi svoj tim u finale u kojem su poraženi od Partizana. Mnogi smatraju kako je te godine crno-belima indirektno doneo titulu. Ipak, posle te serije ime Baneta Prelevića je podebljano u notesima svih trenera, a posebno navijača.
“Cibona je tih godina bila nepobediva u Evropi i šampionatu Jugoslavije. Mi smo napravili jedan podvig, ali nismo uspeli da dođemo do titule. Partizan je postao šampion i krenuli su u jednu novu istorijsku priču sa novom generacijom koja je posle toga donela mnogo košarci. Ja sam nedavno objavio knjigu u kojoj dosta opisujem te utakmice sa Cibonom i te duele sa Draženom Petrovićem koji je u to vreme bio moj košarkaški idol.
Posle prve utakmice u Beogradu koju smo pobedili bilo je dosta rasprave. Bilo je mišljenja da smo slučajno pobedili, da nas je Cibona potcenila i da će biti skoro nemoguće da ponovimo u Zagrebu nivo košarke koji smo imali u Beogradu i da pobedimo. Pošto je košarka najlepši sport pun iznenađenja, mi smo pobedili i ja sam na neki način u tom trenutku počeo svoju karijeru” – priseća se Prelević.
O duelima sa Draženom Petrovićem koji mu je bio idol
“Dražen je bio moj idol. Smatram da je bio jedan od najboljih igrača ikada na svetu. Njega nisi mogao da pobediš, nisi mogao da ga čuvaš. Jednostavno mogao si da čekaš da on ima loš dan. Kao ličnost i kao sportista, svima nama novim momcima on je stvarao jednu veliku motivaciju”.
Nije se dugo zadržao u Crvenoj zvezdi. Samo dve sezone i sledi prelazak u PAOK. Tih godina košarka u Grčkoj doživljava ekspanziju. Grci su 1987. godine postali šampioni Evrope, hale su bile pune, ali su samo dva stranca mogla da igraju. I ta dva su morali baš da prave razliku.
“Tako je, morali su da prave bitnu razliku. Tada su se mogla angžovati dva stranca i klubovi koji su mogli da ih dovedu bazirali su se na igrače koji mogu da ima donesu poene. Danas se sve promenilo, rotacija je kompletno drugačija”.
O njegovom ratničkom duhu govore podaci da je retko kad zbog neke sitnije povrede propuštao utakmicu:
“Nikad me lakša povreda nije sprečila da odigram utakmicu. Pogotovo velike utakmice. Da propustim veliki meč, to je moralo da bude stvarno ozbiljna povreda da ne mogu da hodam. Ljudi su tada drugačije razmišljali. Stvarno je bilo mnogo ljubavi prema košarci, prema klubu i više se razmišljalo srcem nego logikom”.
Zbog ovakvog načina igre dobio je i nadimak “Tigar” od navijača PAOK-a:
“Ja ne mogu da se setim kad je došlo to, ali i dan danas dosta ljudi koji pamti košarku iz tog vremena upotrebljava taj nadimak Tigar” – opisao je Bane Prelević.
Mnogi smatraju da je duel Olympiacosa i Panatinaikosa najveći derbi u grčkoj košarci. Varaju se. Mečevi PAOK-a i Arisa su nešto više:
“Tako je i danas. U to vreme utakmica između PAOK-a i Arisa je bila događaj za celu državu .Tu utakmicu su čekali svi stanovnici Grčke. Ljudi koje sam vremenom upoznao iz Atine su mi rekli kako su oni imali svoje klubove koje su podržavali (Olympiacos, Panathinaikos, AEK), ali svi su bili ili Aris ili PAOK. Zato što je to bio vrhunac košarke u tom trenutku i dva kluba koji su u tom trenutku prezentovali Grčku u evropskim takmičenjima”.
PAOK je 1991. godine osvojio Kup Kupova i bio prvi grčki klub sa evropskom titulom nakon 30 godina. Prethodno je AEK imao evropski trofej.
“Od te naše titule kreće i uspon grčkih timova u evropskoj košarci”.
U finalu je pala španska Zaragoza sa 76:72, Prelević je proglašen igračem utakmice, sa 31 postignutim poenom. U celom takmičenju ostvario je prosek od 25.7 poena po utakmici, a Zaragosi je u ranijem susretu u grupi ubacio 41 poen uz šut 15/21 iz igre. Na klupi je bio Dragan Šakota.
“Ti veliki uspesi PAOK-a su krenuli sa dolaskom Šakote, posle toga je došao Dušan Ivković i u principu naši treneri su mnogo pomogli razvoju grčke košarke”.
Sredinom devedesetih na scenu stupaju Olympiacos i Panathinaikos. Ostali klubovi u Grčkoj teško mogu da im pariraju.
“U ovom trenutku ne mogu da ih dostignu iz jednog prostog razloga zato što su vlasnici Olympiacosa i Panathinaikosa ljudi moćni finansijski da finansiraju svoje klubove. PAOK već godinama nema vlasnika na tom nivou. Funkcioniše na način na koji funkcioniše kao i Aris. Fukcioniše više na osnovu prhihoda koje ima klub.
Tako da je nemoguće se suprotstaviti Olympiacosu i Panathinaikosu, što ne znači da u nekoj budućnosti se pojavi neki multimilijarder i jednostavno želi da troši svoj novac na košarku i situacija se promeni za jedan minut” – iskren je Prelević.
Motivisali su ga kroz karijeru dueli sa velikim košarkašima. Bilo ih je mnogo sa Nicosom Gallisom koji je tada bio najbolji igrač Arisa. Čak je jednom došlo i do fizičkog sukoba na terenu sjajnih strelaca.
“Uvek je to motivacija ona kvalitetna motivacija da pobediš nekog na terenu. Nema tu ničeg ličnog, jednostavno to su sportisti koji te motivišu”.
Košarka devedesetih sada čudno izgleda ne samo po igri na terenu nego i nekim stvarima van terena. Tada je bilo najnormalnije da treneri u Grčkoj na klupi bez problema zapale cigaretu.
“Da, da, sećam se jedne utakmice sa Crvenom zvezdom kad smo došli u Beograd. Naš trener najnormalnije dođe na trening i zapali cigaru. Ovi nisu mogli da veruju u Pioniru, a ni trener nije mogao da razume zbog čega mu ne daju da puši (smeh)”.
Kada je iz Crvena zvezda odlazio u crno-beli PAOK nije mogao da pretpostavi da će toliko igrati, ostati da živi u Solunu.
“Nisam mogao da pretpostavim. To me i danas pitaju. To je sudbina, koja te vodi svojim putem. Neki put je dovoljno da se prepustiš sudbini da te odvede tamo gde treba da te odvede. To je crno-belim tim pobratimljen sa Partizanom, navijači imaju fenomenalne odnose. Ja sam zvezdaš.
Pitali su me kad sam bio predsednik kluba kako ti možeš da budeš navijač Zvezde? Ja im kažem: Ljudi, ja sam počeo da igram košarku u Zvezdi to je klub moje mladosti, ja sam navijač Zvezde, ali to ne znači da ne volim Partizan, ali to ne može da se promeni”. Imao sam dosta tih razgovora pogotovo kad sam bio predsednik kluba”.
Beograd grad koji zaslužuje da ima dva tima u Evroligi
“Naravno da pratim i mislim da je Beograd grad koji zaslužuje da ima dva tima u Evroligi. Ioannis Sfairopoulos, koji je trener Zvezde je moj prijatelj zajedno smo sarađivali u PAOK-u i prva stvar koju mi je rekao kad je otišao u Beograd kako ne može da veruje koliko je Zvezda veliki klub.
To isto važi i za Partizan naravno. Tako da su ti klubovi zaslužili stalno da igraju Evroligu. Ne verujem da u Evropi postoji grad koji može da napuni halu sa 20 hiljada ljudi sa dva različita tima” – ne krije Branislav Bane Prelević.
U PAOK je došao kao igrač, kasnije je bio pomoćni trener, pa glavni trener pa predsednik kluba:
“Bio sam sve. Sada sam navijač. Dosta me pitaju šta ti je bilo najlepše? Kažem im navijač. Idem na utakmice gledam košarku i uživam u tome dok se ne pojavi nešto novo”.
Kad je Prelević bio glavna zvezda tima tada su kao golobradi klinci u PAOK stigli i Radoslav Nesterović i Predrag Stojaković.
“Ja mislim da je njih sve doveo Ivković kao klince. Posle toga je bio Željko Lukajić, tada je Peđa počeo da igra. Na prvi trening, kad je došao videlo se da je reč o velikom talentu. Peđa je imao i talenat i radne navike tako da je to uskladio i napravio karijeru kakvu je napravio.
Zakon je tada bio koliko se sećam da je PAOK mogao da zadrži samo jednog igrača tako da je klub odlučio da zadrži Stojakovića, a Nesterović je otišao nekim drugim putem, a i on je napravio naravno veliku karijeru”.
Sa Stojakovićem je odigrao sezonu zajedno. Došli su do finala tadašnjeg Saporta Kupa. Izgubili su od Taugresa ( Baskonia) 88:81. U finalu je Prelević postigao 34 poena.
“Odigrali smo jedno sezonu zajedno. Izgubili smo od Taugresa (sadašnja Baskonia) u finalu. Nismo imali ni sreće jer se finale igralo na domaćem terenu u Španiji. Klub je na kraju te sezone imao drugačiju politiku. Ja sam napustio tim. Tada je počeo onaj čuveni “Bosmanov zakon”, koji je dozvolio evropskim igračima da nesmetano idu iz kluba u klub. Ja sam ti iskoristio i otišao u Bolognu u Kinder, Peđa je ostao u PAOK-u”.
Koliko je bitno za igrača da igra u klubu gde se oseća kao kod svoje kuće, gde zna kako klub diše kao što je bio slučaj s njim u Solunu?
“Mnogo je bitno, ali u današnje vreme je teško očekivati da jedan igrač ostane duže u klubu. Dosta puta igrači prevaziđu nivo kluba i moraju da odu na viši nivo, ali je veoma bitno ako nađeš klub koji ti odgovara, koji je na visokom nivou da što više godina ostaneš u tom klubu jer će ti sama sredina pomoći u trenutku kad prolaziš kroz krizu. Nemoguće je da ne prođeš kroz krizu.”
U Kinder je stigao kao zamena za Predraga Danilovića, koji je te godine otišao u NBA ligu. Sa klubom iz Bologne stigao je do titule pobednika Kupa, a u finalu je bio najbolji igrač.
“Bila je izuzetno jaka liga. Od naših igrača bio je još i Zoran Savić. Bio je i Arijan Komazec. Bili smo treći u Italiji što nam je donelo plasman u Evroligu”.
Posle Italije povratak u Grčku. Ovaj put zadužio je dres AEK-a.
“Tada je trener AEK-a bio čuveni Giannis Ioannidis i on mi je stalno govorio sad kad odeš u Solun kad budemo igrali protiv PAOK-a ima da ti zviždi cela hala i svi će biti protiv tebe. Ja njemu kažem: Ne znam da li će biti protiv tebe ili mene, ti si ipak iz Arisa. Atmosfera je stvarno bila fenomenalna”.
Dres PAOK-a nosili su mnogi velikani, a samo dres sa brojem 7, koji je nosio Bane Prelević je povučen. U aprilu 2023. godine na svečanosti u Solunu bilo je dosta emotivno.
“Predsednik kluba je insistirao da se napravi ta svečanost da se povuče dres sa brojem sedam. Možda smo malo zakasnili, ali naravno nije bila greška kluba, to je bilo na moje insistiranje”.
Dok je on igrao nije bilo vesti iz Grčke o njegovim podvizima. Druga su vremena bila, nije bilo interneta, a kako kaže nije ga to puno ni zanimalo. Igrao je košarku jer voli, a ne da bude poznat.
“Ja nisam to mnogo forsirao. U to vreme nisu postojali socijalni mediji. Dosta puta si sam morao da širiš informaciju. Ja to nisam radio, jer me nije zanimalo. Igrao sam košarku, voleo sam da igram košarku. Nisam igrao košarku da bih bio poznat. Najveći blagoslov koji čovek može da ima je da svoj hobi pretvoriš u posao i da radiš ono što voliš.
To je vrhunac životne filozofije. To je najlepše nešto. Zato sam i u ovim godinama kad sam bio predsednik i kad su mi se igrači žalili da se mnogo igra, da je veliki pritisak samo sa osmehom na licu pokušao da im objasnim da shvate da rade najlepši posao koji može neko da radi. Igraju košarku i plaćeni su za to.”
Za reprezentaciju Jugoslavije Prelević je igrao u kadetskom uzrastu. Od tada ništa. Onda poziv za A selekciju i pripreme za Olimpijske igre u Barceloni. Potom veliko razočarenje. Jugoslavija je izbačena sa Olimpijskih igara.
“Jedan stvarno težak trenutak. Tada sam ja imao sreće da je trener reprezentacije bio i trener PAOK-a (Dušan Ivković). Dobro me poznavao i pozvao me u reprezentaciju. Imao sam i ozbiljnu ulogu u toj reprezentaciji. Na pripremnim utakmicama sam igrao u petorci. Svi smo očekivali da idemo i da igramo protiv Dream Teama.
Nažalost zbog rata u Jugoslaviji došao je i taj sportski embargo. Nismo mogli da idemo i to je jedan od najtežih trenutaka u mojoj karijeri. Opisujem ga u knjizi, ali opisujem i način na koji možeš to da prebrodiš. Prebrodiš da prihvatiš situaciju onakvom kakva je. Ne možeš ništa protiv toga. Godinama naučiš da situacije koje ne možeš da promeniš prihvatiš i ideš dalje”.
U košarci osim fiziških predispozicija, utreniranosti, taktičke zrelosti, veliku ulogu igra i karakter igrača, koji teško može da se utrenira.
“Najveći protivnik si ti sam sebi. Moraš sam sebi da dokažeš da vrediš, ako izgubiš motivaciju teško je posle da se motivišeš. Imao sam saigrača i trenera koji kažu ne možemo da napravimo operaciju srca. To imaš ili nemaš” – rekao je Bane Prelević.
Šutera je malo i čuvaju se kao kap vode na dlanu. Malo je zvukova koji su lepši od onog kada lopta “para” mrežicu. Prelević ih je u karijeri proizveo mnogo.
“Šut je stvar treninga. Može da postoji talenat, ja sam imao talenat za šut, ali ako se ne trenira teško može da se drži kontinuitet. Iz automatizacije šuta dolazi i samopouzdanje, koje je najbitnije kod šutera. Šut mora da se trenira”.
Zanimalo nas je gde si sjajni strelac bio u današnjoj košarci?
“Ja mislim da ne bih igrao ni sekunde zbog toga što brzina i snaga je takva da svi igrači iz moje generacije ne bi mogli da igraju. Dosta puta igram sa veteranima i znate kako ti stariji igrači imaju egoizam i govore mi bi danas ovo, mi bi danas ono. Dosta tako puta na jedan lep način se svađamo i ja im pokušavam da objasnim da je brzina i snaga takva danas i da su odbrane takve da mi ne bi mogli da igramo ni sekundu sa načinom koji smo igrali tada.
E sad da li bi ovi mogli da igraju u naše vreme. Mnogo je više talenta bilo tada. Ne znam da smo mi u naše vreme trenirali na način kako se trenira sada i imali sve te pomoći koje danas postoje. Da li bi doveli telo na taj nivo da imamo tu brzinu i snagu to ne znam. Ali ako gledaš naše utakmice to je jednostavno usporeni snimak u odnosu na današnju košarku. Košarka je otišla na brzinu i snagu kao i svi sportovi” – zaključio je na kraju razgovora za Basketball Sphere Branislav Bane Prelević.