,,Jedna planeta – jedna titula”, glasio je slogan pod kojim je održano FIBA Svetsko prvenstvo 2002. godine u Indianapolisu. Bio je to turnir koji je obeležio poslednji trzaj Jugoslavije, krah Amerikanaca, uspon nekih manjih nacionalnih timova, ali i turnir koji je najavio neke od najvećih karijera u istoriji evropske košarke.
Prvo 1970, pa 1978, 1990, 1998. i na kraju 2002. godina. Pet titula osvojili su košarkaši Jugoslavije u rasponu od samo 32 godine, koliko je trajala dominacija te škole. Međutim, nije se činilo da će tako i biti na startu turnira u Sjedinjenim Američkim Državama.
Nowitzki znao ko ima ulogu favorita
Sastav koji je predvodio Svetislav Pešić samo godinu dana ranije pomeo je sve rivale i uverljivo osvojio Eurobasket u Turskoj. Uprkos tome, forma sa te smotre nije bila preneta i na početak svetskog šampionata. Malo i nelogično, s obzirom da je Vlade Divac doneo na još većem kvalitetu tima. Njega je prekaljeni stručnjak ubedio da posle tri godine ponovo obuče reprezentativni dres.
Jugoslavija i SAD – svi su iščekivali susret te dve supersile, o čemu svedoči i izjava tada 24-godišnje nemačke zvezde u nastajanju. Dirk Nowitzki jasno je istakao ko su bili najveći favoriti pred početak prvenstva.
,,Turska ima dobre šanse, Španci igraju dobro, ali i mi imamo šansu. Iza favorita Jugoslavije i SAD, mnogo timova može da ode daleko”, poručila je legenda Dallas Mavericksa.
Ni jedna ni druga selekcija nisu igrale ubedljivu košarku.
Štaviše, Jugoslavija je u prvoj fazi izgubila od Španaca, uz dve pobede protiv Angole i Kanade.
Portoriko i Novi Zeland se probili iz senke
Španija je tada imala kvalitetan sastav. Pau Gasol predvodio je “crvenu furiju” sa 22 godine i zatrpao koš branioca trofeja sa 25 poena. Njegov saigrač Juan Carlos Navarro zaustavio se na 13, ali se već tada moglo videti da su to nove velike stvari u evropskoj košarci. Istorija će dokazati da su takve tvrdnje bile utemeljene, iako će Španija turnir završiti bez medalje.
Najveće neprijatno iznenađenje priredila je Kanada, koja ni protiv Angole nije mogla do pobede. Samo dve godine ranije, upravo je ta reprezentacija stala na put Jugoslaviji u četvrtfinalu Olimpijskih igara.
I dok su glavni favoriti uglavnom bez problema rešavali prepreke, iz senke su partije iznad očekivanja pružali Portoriko, koji je u B grupi završio iza Brazila, ali ispred vicešampiona Evrope Turske. Novi Zeland je završio drugi u D grupi, iza Argentine i ispred Rusije.
Poraz koji je promenio tok turnira
Druga faza donela je veće probleme za Pešićev tim.
Poraz od Portorika, uz sjajnu partiju Daniela Santiaga (31 poen), bio je šamar Jugoslaviji, ispostaviće se, preko potreban. Jer, “plavi” su do četvrtfinala bili ubedljivi još protiv Brazila i Turske i sa trećeg mesta čekali rivala u nokaut fazi.
To je, na iznenađenje mnogih, bila ekipe Sjedinjenih Američkih Država. Tim koji je sa klupe predvodio George Karl posustao je protiv sjajnih Argentinaca. Nastavili su “Gaučosi” niz nepobedivosti na turniru i bili u najboljoj formi pred završnicu.
Finale pre finala. Tako bi mogao da se okarakteriše susret dve najtrofejnije košarkaške nacije, kada su u pitanju titule na Svetskom prvenstvu.
SAD i “prednost” domaćeg parketa
Delom i zbog geopolitičkih okolnosti tri godine ranije, Jugosloveni su imali dodatni motiv protiv rivala, koji je igrao pred domaćom publikom.
,,Nas apsolutno nije zanimalo ime rivala, verovao sam da možemo da pobedimo, da imamo kvalitet i iskustvo da to ostvarimo.
Veče pred meč, sa Varajićem i tadašnjim predsednikom Cerovićem sam otišao da gledam duel Argentina – SAD i posle dve četvrtine rekao: Sve sam video, idemo u hotel da spremamo Amerikance, Argentina će dobiti”, opisao je Pešić raspoloženje pred duel sa SAD.
A kada je reč o domaćoj publici… I o tome bi nešto moglo da se napiše. Uvodni minuti susreta protekli su u potpunoj “dominaciji” srpskih navijača. Kao da se igralo u Beogradu, ne na totalno drugom kraju sveta, usred Amerike.
,,Da me sad pitaš da li sam to hteo…”
Taj okršaj imao je i uvertiru. Pre izlaska na teren, Vlade Divac je zviždukom u notama pesme “Marš na Drinu” izveo saigrače i dao im dodatni vetar u leđa.
Sve to u kombinaciji za posledicu je imalo 9:0 na početku za Jugoslaviju. Ipak, kako je vreme odmicalo, to su se Amerikanci sve više približavali.
Andre Miller i Paul Pierce predvodili su domaći sastav do dvocifrenog vođstva u drugom poluvremenu, nakon čega je usledio šou koji je izveo Milan Gurović. “Sipao” je sa svih strana i omogućio Marku Jariću da sa linije za slobodna bacanja potvrdi trijumf “plavih”.
,,Prošlo je mnogo godina i nisam baš ni svestan šta sam napravio s obzirom na veličinu naše zemlje. Doduše, ruku na srce, bilo je devet razlike do tri minuta pre kraja i potrefilo se. Da me sada pitaš da li sam to hteo, nisam, uzeo sam jednostavno odgovornost i ulazilo je”, objasniće Gurović “kanonadu”.
,,Ne shvatamo koliko ovo treba da nam bude bitno”
Ta utakmica umnogome je promenila odnos Amerikanaca prema nacionalnom dresu u narednim godinama.
Pierce će taj poraz okarakterisati kao “poziv za buđenje”.
,,Svi ti nacionalni timovi dolaze u najboljim sastavima. Mi smo došli sa nekoliko najboljih, ali bez samog vrha, igrača kao što su Kobe Bryant i Shaquille O’Neal.”
Miller, jedan od najzapaženijih na prvenstvu imao je slično mišljenje.
,,Koga god pozovu u budućnosti, nadam se da neće reći da ne žele da reprezentuju SAD. Znam da ću ja pristati, ukoliko me pitaju opet, ali ne mogu da pričam za druge.”
Tadašnji igrač Toronta Antonio Davis razmišljao je u istom pravcu.
,,Mislim da ne shvatamo koliko je ovo bitno drugim ekipama i koliko bi trebalo da bude bitno nama. Ne samo da predstavljamo našu zemlju, već i da predstavljamo košarku kao igru.”
Slučaj Radmanović – “obe strane izgubile”
Američki mediji bili su nemilosrdni prema svojim košarkašima. New York Times je kasnije šesto mesto SAD na Svetskom prvenstvu okarakterisao kao jednu od najcrnjih noći u istoriji američke košarke.
I, umesto da Jugoslaviju u polufinalu čeka Portoriko, koji je bio u naletu, “plavi” su naspram sebe imali Novi Zeland. Emotivna iscrpljenost posle pobede nad Amerikancima, uz dozu opuštenosti zbog imena rivala, doprineli su deficitu od devet poena na poluvremenu.
Ne samo to, već je “stradao” i Vladimir Radmanović, koji je prema urbanoj legendi ležerno jeo bananu, dok je Pešić tenzično objašnjavao kako se izboriti prvo sa samim sobom, a onda i sa Novim Zelandom u nastavku utakmice.
,,Došlo je do konflikta između trenera i igrača, mnogo takvih situacija se dešava. Atmosfera je bila jako napeta, gubili smo na poluvremenu od Novog Zelanda sa deset razlike, svi su bili nervozni, a bezazlena situacija pretvorila se u veliki incident.
Pokušalo se da se nađe zajednički jezik, međutim, u tome se nije uspelo. Mislim da su tu obe strane izgubile, žao mi je što se to desilo, i to u celokupnoj situaciji osvajanja zlatne medalje u Indijanapolisu“, prisetiće se Miloš Vujanić incidenta koji je Radmanovića koštao zlata. Ono je ustupljeno Aleksandru Smiljaniću.
“Argentinci već počeli da slave…”
Uz pomoć vrhunske partije koju je pružio Dejan Koturović (18 poena), neutralisan je Kirk Penney sa 24 poena, Phill Jones sa 17, ali i Pero Cameron (16 poena), koji će kasnije biti jedini igrač van NBA lige, deo prve petorke turnira.
Jugoslavija je tako, uz ne baš blistavu igru došla do prilike da odbrani trofej protiv Argentine. Gaučosi, čiju generaciju su predvodili Manu Ginobili, Fabricio Oberto i Andres Nocioni, predstavljali su ozbiljnu prepreku. U završnici činilo se i nepremostivu.
,,Na novinarskoj tribini argentinski izveštači su pet minuta pre kraja počeli da slave titilu prvaka sveta, neke kolege su nas iz Srbije sažaljivo gledale jer je naš tim delovao nemoćno protiv razigranih Argentinaca, uprkos činjenici da Ginobili, zbog povrede članka, nije pružio ono što je već tada mogao.
Argentinci su nas mučili zonskom odbranom 2-3 a najbolji lek za zonsku odbranu, šut spolja, nije služio naše igrače. Tri poena šutirali smo 2/13, čak su nas i nadskočili (39-37)”, navodi se u izveštaju čuvenog Koš magazina.
O zatvaranju jednog i otvaranju drugih poglavlja
Dva minuta pre kraja Jugoslavija je gubila šest razlike, kada je na scenu stupio Dejan Bodiroga (27 poena u tom meču). Sedam vezanih poena za priliku da Divac sa penala reši pitanje pobednika. Nije se desilo, pa je Hugo Sconochini išao na prodor za titulu. Promašio je, uz diskutabilnu odluku sudija da ne sviraju faul, što je značilo da će se igrati produžetak.
U njemu je postojao samo jedan tim – Jugoslavija. Sa velikim samopouzdanjem zbog preokreta u samoj završnici meča, Pešićevi izabranici odigrali su odlično kada je bilo najpotrebnije i sa 9:2 rešili dodatnih pet minuta u svoju korist, za petu titulu prvaka sveta.
Ispostaviće se da je tim trijumfom zatvoreno jedno poglavlje, a započeta mnoga druga. Jugoslavija, u ma kom sastavu i pod ma kojim imenom se takmičila, više neće biti ni blizu svetske titule (uprkos srebru iz Španije).
Sa druge strane, taj turnir bio je potvrda da zvezde kao što su Dirk Nowitzki, Pau Gasol, Juan Carlos Navarro dolaze, ali i da počinje dominantna era španske košarke, koja će se u godinama ispred pozicionirati odmah iza SAD. Ujedno, Argentina će dve godine kasnije osvojiti zlato na Olimpijskim igrama u Atini, a Ginobili, Scola i Nocioni, biće nosioci reprezentacije gotovo dve decenije i posle Indianapolisa.
Konačan poredak:
- Jugoslavija 7–2
- Argentina 8-1
- Nemačka 6-3
- Novi Zeland 4-5
- Španija 7-2
- SAD 6-3
- Portoriko 6-3
- Brazil 4-5
- Turska 4-4
- Rusija 3-5
- Angola 2-6
- Kina 1-7
- Kanada 2-3
- Venecuela 1-4
- Alžir 1-4
- Liban 0-5
Prva petorka: Manu Ginobili (Argentina), Peđa Stojaković (Jugoslavija), Pero Cameron (Novi Zeland), Yao Ming (Kina), Dirk Nowitzki (Nemačka).
MVP: Dirk Nowitzki